Autor: Marjan Gašljević
Na ovu kratku crticu potakla me jednim kratkim postom prijateljica Slavica. Post prenosim u originalu uz nadu da se Slavica neće ljutiti. Naime, napisan je izvornim govorom što je dodatna vrijednost, a ona je, inače, vrlo angažirana u očuvanju kulturne baštine makar je po rođenju iz druge „fare“ – Gorske, a to je, skoro, pa isto: „Ja ju baš ove godine (pečenicu) jedva čekam. A što se polnočke tiče, najjace mi je ostalo u sjećanju iz djetinjstva, spremanje mog đeda na polnočku u Goru. Kad se unese Božić on malo popije i na kopanju na dvorišću pere čižme i ide na polnočku. Baba jadna stalno obilazi oko njega i govori tužno bijesna: kud bi ti k vragu išel tak pijan… I stvarno umro je jadan ali na polnocku ni stigel.”
Za razliku od njenog djeda moj djed je bio revan što se tiče nedjeljne mise, a o ponoćki da ne govorim. I u dubokoj starosti istinski je vodio brigu o svom izgledu i urednosti tako da bi, poslije jutarnjeg namirenja blaga, vrijeme do polaska u crkvu posvetio dotjerivanju u smislu pranja i brijanja te pomnog oblačenja dok je „mešna“ obuća bila dotjerana večer ranije. Posebno mi je ostao u sjećanju njegov „hubertus“ lovačke tamno – zelene boje kojeg bi zaogrnuo na odijelo s obaveznom bijelom košuljom. Po nekom svom ključu birao je i šešir kojeg će nositi taj dan. Inače djed Jure, za razliku od drugog djeda Andrije, bio je dosta nagle naravi i nikada nikome nije ostajao dužan. Tvrdoglav i nedokazan bez ustezanja bi sasuo svakom što mu, po njegovom sudu, ide. Takav je bio i u hodu, čvrst, odrješit.
Do svog posljednjeg ovozemaljskog Božića on bi s nama, troje svojih unuka, unosio u kuću Božić po običajima našeg Viduševca. Poslije badnjačke večere kitio bi se bor, a on se je spremao za ponoćku. Baka, na žalost, zbog zdravlja ostajala bi „čuvati kuću“ i najmanje ukućane. Ponoćka je bila, kako i naziv govori, u ponoć. Bio je to uvijek poseban doživljaj. Suseljani bi išli u grupicama svjetleći put lampašima i pjevajući božićne pjesme. Ja sam bio u ministrantskom zboru za kojeg je ministriranje na ponoćki bio poseban izazov i doživljaj.
Crkva je za ponoćku uvijek bila prepuna da bi mnogi morali ostati u cintoru. Nekima to i nije teško padalo jer, kako bi moj djed govorio, „palo bi im zvono na glavu“. To se odnosilo na one koji kroz godinu nisu baš nešto dolazili na mise. Djed bi se znao na neke od njih „iskositi“ kada bi mu ovaj zauzeo mjesto: „Godišnjak, mesto si mi zel.“ I taj bi „godišnjak“ bio tema idućih nekoliko dana. Nisam to baš razumio kao niti ono sa „zvonom“, a nisam, bome, niti obraćao pozornost na njegovo njorganje.
Mnogi od tih „godišnjaka“, a i neki njihovi suputnici, na ponoćku bi došli dobrano zarakijani. Na te je, pak, poseban „pik“ imao župnik Marić koji se je, za sve vrijeme upravljanja župom Viduševac, žestoko borio s ljudima sklonim rakiji koje je u Viduševcu bilo u izobilju. Tako bi mnogi muškarci kada se je išlo u blagoslov kuća skrivali po štagljima u pokušajima izbjegavanja oštrog Marićeva jezika. I moj otac je radije zbrisao u štagalj nego se suočio s župnikom makar je njegovo izbivanje s nedjeljne mise bilo više vezano za službu koju je služio.
Po povratku s ponoćke djed ili otac bi išli narezati pečenice koju smo svi nestrpljivo čekali. Ta, jeli smo je samo za Božić. Pečenica se rezala i jela strogo redom, od vrata pa nadalje. Šunke bi došle na red tek oko Sveta tri Kralja. Kako su „godišnjaci“ izlazili na kraj s pečenicom nikada nisam propitivao, a i što bih, za pečenicu nije bilo alternative.