Autor: Aleksandar Olujić
Nova godina počela je žestoko. Donijela nam je dvije velike promjene: ulazak u Schengenski prostor i novu službenu hrvatsku valutu – euro.
Dok je ulazak u Schengen nešto što je većina građana objeručke prihvatila, uvođenje nove valute izazvao je podijeljena mišljenja. Iako nas Vlada i HNB već duže pokušavaju uvjeriti kako će uvođenje eura donijeti pozitivne promjene, olakšati poslovanje gospodarskim subjektima i povoljno se odraziti na turizam, kao na jedinu našu uzdanicu, mnogi su građani ali i stručnjaci izražavali svoju zabrinutost.
Uvođenje eura s jedne strane donosi prednosti poput znatno smanjenog valutnog rizika kod kredita, štednje ili investiranja, olakšava kretanje ljudi što je dobro prije svega za turizam, ali mnogi se boje porasta cijena zbog zaokruživanja kao i svođenja HNB na fikus zbog gubitka monetarne neovisnosti, a uz sve tu je još i nemali trošak uvođenja druge valute. Osim toga postavlja se pitanje treba li ulaziti u eurozonu u trenutku kada EU trese najveća stopa inflacije, cijene energenata divljaju i nova recesija je na pomolu.
No, ruku na srce, Hrvatska je i prije uvođenja eura bila, kako to vole reći, visoko euroizirana. Većina kredita pa i štednje građana bila je u eurima a ne u našoj vlastitoj valuti. Osim toga, kad ste čuli nekoga da navodi cijenu nekretnine ili automobila u kunama!? Doduše, nepovjerenje u domaću valutu nije ništa novo na ovim prostorima. U bivšoj smo državi nekoć isto tako najradije računali u stranoj valuti – njemačkoj marci. Dobra stara „dojčmarka“ bila nam je prirasla srcu možda i više nego Nijemcima. Kad bi netko nešto prodavao najradije bi za to primao „orlove“ (novčanice od 100 DEM koje su bile u opticaju do 1995.) znajući da u ruci ima nešto što neće od danas do sutra izgubiti na vrijednosti. Njemačka marka je bila neslužbena valuta. Na ovim prostorima toliko su je cijenili da je u BiH njihova konvertibilna marka bila vezana uz DEM u odnosu 1:1, a u Crnoj Gori je marka jedno vrijeme bila i službena valuta.
Danas od jutra novinari hodaju po gradovima i s lica mjesta izvještavaju o iskustvima građana i zaposlenika kafića i trgovina glede uvođenja eura. Tko zna preračunavati, tko ima problema s matematikom te imaju li dovoljno eura za vraćanje kusura izgleda da su danas najčešće postavljana pitanja. Izvlače se šalabahteri i kalkulatori, skidaju s neta tablice…, euro groznica u punom jeku.
No proći će i to i naviknut ćemo se na euro kao da smo se rodili s njim. Ali, jedna stvar neće se nikada promijeniti a to je ona da je 0 (nula) kuna jednako 0 (nula) eura!