Autor: Marjan Gašljević
Jutros na blagajni jednog trgovačkog centra blagajnica srednjih godina dernja se na jednu gospođu približnih godina: „Nema više kune!“ I dok mi drugi strpljivo čekamo u redu sve vodi ka tome da se gospođe „počupaju“. Kao u svakoj dobroj drami Deus ex machina u vidu mlađe blagajnice par puta kucnu po ekranu blagajne i raspetlja stvar. Slijedeći sam na redu i sve čekam nervozno trljajući karticu što će meni naći nadrkana blagajnica. Hoću li i ja ranu ujutro dobiti porciju? „Kune, euro, kartica?“ Strogo se iskosi na mene blagajnica. Skrušeno prislonim karticu na POS aparat dok me babac strelja očima kao da joj je krivo što nisam izvalio „žute kuniće“ pa de se malo posvađamo. „Hvala. Doviđenja.“ Pokupim svoje i šmugnem što dalje od opasnosti.
U svim ovim godinama državne samostalnosti većinu stvari, posebno većih, plaćali smo u markama, pa u eurima, a kavu u birtiji HRD-ovima i, poslije, kunama. I sve je bilo normalno. Tko je znao koliko automobil košta u kunama? Sada odjednom frka. Uzjebali se svi znani i neznani oko tog eura. Koliko košta auto u eurima znamo ali ne znamo koliko košta jaje. I to je postao problem. Pitam se samo da li je već netko možda doktorirao na ekonomiji u Osijeku na temu, „Dva jaja, koliko eura.“
Ako smo već morali ući u tu famoznu eurozonu čemu tolika parada. Jednostavno, 01. 01. 2023. Hrvatska službena valuta je euro i jedino je sredstvo plaćanja u Hrvatskoj. Kune na bankovnim računima preračunavaju se automatski, a kune u džepovima građana mogu se mijenjati u bankama i financijskim institucijama 30 dana od dana uvođenja eura. Prodajne cijene s 01. 01. 2023. moraju biti izražene isključivo i jedino u službenoj valuti. Koji jebeni digitroni i pretvaranje? Za, pak, muljanje s cijenama država ima agencije i inspekcije koje svoj posao moraju obaviti mimo javnosti. Tko mulja oduzeti mu dobit i, eventualno, zabraniti rad. Jednostavno, kaj ne?
Jest jednostavno ali u takvoj politici kraći bi kraj izvukle samo „velike ribe“ kojima treba, sic, ostaviti dovoljno prostora da operu novac ali i da isišu ono malo što je još ostalo za puko preživljavanje kod građana. Mislite li da se trgovcima isplati varati na preračunavanju kuna u eure kada i tako nitko ne može staviti pod kontrolu njihove marže, a, u stvari, svatko može na proizvod koji nudi staviti cijenu koja mu paše. Tko mu može zabraniti da, recimo, glavicu kupusa prodaje po jedan ili dva eura?
Neki od vodećih njemačkih političara neki dan reče: „Uvođenjem eura Hrvatska ne rješava niti jedan svoj problem.“ Zbilja, u toj poplavi različitih teorija oko i s eurom u niti jednom trenutku nismo dobili pouzdanu informaciju što će se to u Hrvatskoj, u stvari, promijeniti. Krucijalni hrvatski problemi i dalje će ostati. Glomazna i neučinkovita birokracija i dalje će Vas slati po „dozvolu broj 21“ za koju Vam „nedostaje još jedan papir“, za svaki posao, zapošljavanje ili prenamjenu nečeg u nešto trebati će Vam nešto alata iz kutije korupcije i mita, Ispred Vaše kuče „u prvom redu do mora“ preko vikenda će osvanuti trokatnica s temeljima i nekad lijepoj plažici koje oplakuje more i sve to sa svim dozvolama lokalne samouprave općine od 800 stanovnika koja ima čak i turističku zajednicu, a svi se financiraju iz državne pomoći. Na Banovini će i dalje ono nešto preostalih jadnika umirati u kontejnerima koji su davno trebali nestati uz financiranje onih para za pomoć od EU kojima je produžen rok uporabe koji uskoro istječe što znači „od njih ništa“.
Prvi prvoga Nove godine je već zamakao koliko će biti usklađene mirovina još svi muče. Malo su zamutili umirovljenicima s preračunavanjima mirovina kojima će, na koncu, kada sve to ispreračunavaju, mirovina i dalje biti na rubu preživljavanja.
Priče o „bezobraznim trgovcima“ prebacivanje su loptice u tuđe dvorište. Inflacija je ta koja „jede“ mirovine i plaće a recesija, ovaj puta kao posljedica inflacije, „pumpa“ cijene. Radno sposobno stanovništvo loša je politika davno istjerala iz Zemlje, a demografske slike su na koljenima. Divim se samo toj upornoj klasi državnih radnika i službenika koji uporno čuče na svojim radnim mjestima za neku sitnu lovu dok se u realnom sektoru počinju plaćati ozbiljni poslovi, ozbiljnim novcima. Jedino, u realnom sektoru, treba raditi. Zaboravili smo, uglavnom, raditi. Stvarati nove vrijednosti svojim radom.
Dragi moj bakutaner na blagajni trgovačkog centra evo mene ujutro opet. Žao mi te je, u principu, jer si sama žrtva neznalica koji su se zapetljali u ovu priču oko uvođenja eura. Pomoći Ti mogu utoliko što ću svoj račun platiti karticom i, eto, još desetak dana imati prilike gledati kupce zaluđene „divljom“ propagandom oko sve te menjaže i preračunavanja, laganja i prijevara, provala i podvala. Žao mi Te je jer, „blagajnice ne idu na skijanje“, Za razliku od onih koji su sve to zakuhali. Schengen je pa Reiner neće morati paliti rotaciju a Ti se, ženo, ni kriva ni dužna, pjeni na svojoj blagajni. A mi, mi obični, i dalje ćemo kupovati na akcijama makar znali da je i to sitna trgovačka podvala, provlačiti kartice sve dok nam na displeju POS odgovara s: „OK“!
U Hrvatskoj, dakle, ništa novo.