Mađioničari

Autor: Marjan Gašljević

Kao klinac, sjećam se, u ona su nam davna vremena „mraka“ u školu dolazili mađioničari i držali nam predstave. Mi bi klinci buljili otvorenih usta kako ti vješti likovi izvlače zečeve i golubove iz šešira, bukete cvijeća iz kišobrana ili beskonačno mnogo ping-pong loptica iz usta. Izvlačili bi i beskonačno dugačke za kutove povezane marame iz usta a nama bi pronalazili skrivene novčiće iza uha. Bili su to događaji koji su se pamtili i onda bi mi danima sanjali kako ćemo postati mađioničari. Ono, dođeš u dućan, kupiš slatkiše i samo se počešeš iza uha.

Iz te svoje generacije malo ih se sjećam koji su se obogatili češkanjem iza uha. Jedan mi je vršnjak načeškao veliku državnu pilanu, a pošto sam tada bio u vojsci na terenu ne znam da li se je baš češkao ili je to samo „osvanulo“, kupio za onu najmoćniju valutu na Svijetu koja je neki dan otišla u povijest – jedna kuna, jedna tvornica. Drugi je pak na, „čarka, čarka, mau, mau“, došao do trgovačkog lanca, a češkao se  poslije. Pogriješio je u postupku „češkanja“.

Inače, malo – malo u Hrvatskoj nešto nestane. Nestane milijarda iz INA-e, nestanu tamo neki milijuni iz fondova, nestane tvornica, trgovački lanac, zgrada. Nema odjednom ni otoka, ni potoka, a, bome, ni čivave ni punice, pa ti reci. Znamo eto, fala ti Lovro, kako nestaje pomorsko dobro, kako nestaju bajkovite vale, a maslinici i vinogradi se pretvaraju u građevinsko zemljište ali prava frka za naivno pučanstvo koje strpljivo gleda i čudi se hrvatskom izulijolizmu kao i ja svojevremeno kada je onaj lik vadio zečeve iz šešira.

Cyril Takayama trenutačno najpoznatiji iluzionista oduševljava publiku „provlačenjem“ kartica kroz cijelu staklenu površinu bez pukotina i tragova. Za običan puk ta činjenica ostavlja nas otvorenih usta. Ono, šetaš pored banke, bez PIN-a gurneš karticu kroz staklo i uzmeš lovu? Kako glupo i naivno od mene. Pravi mačci uđu u banku i uzmu koliko im treba. I više. I netko ih ne pita ništa. I sve to nafinjake. Ono, „dobar dan, ja došo, daj mi 67 milijuna kredita. Izvolite, izvali nekoliko torbi novca revna blagajnica.“ Ni kada će te vratiti, u koliko rata, s koliko kamata, imate li jamstva, imate li papir ova, papir onaj. E moj Takayama kako uzaludno i naivno.

Revne i nadasve poznate hrvatske institucije neki su dan zaključile da im je prije tri mjeseca sa suhog veza u Betini nestala četrdeset metarska jahta koja je tamo, kao, bila zapečaćena u okviru sankcija protiv ruskih tajkuna.

Što, tko, kako, zašto, komu, čemu, koga čega, … čude se institucije, čude se građani.

Ministar, ujedno i potpredsjednik Vlade odmah je preuzeo odgovornost i smijenio nekoliko likova koji, vjerojatno, nisu ni luk jeli, ni luk mirisali. Zanimljiva je ta odgovornost. Ja odgovoran, ti najebeš. Još jedna hrvatska iluzija.

Priča se da je Takayama viđen na nekim domaćim destinacijama poznatim po kongresnom turizmu. Kažu, drži radionice članovima HDZ-a. Da nije ta jahtica nestala u nekom od školskih primjera tema radionice? „Kako da nešto nestane i da nitko ne zna ni kuda, ni kako, ni komu, ni zašto, ….

I inače sve je savršeno. Komesica sa saborske govornice uvjerava naciju da su, u stvari, najsretniji oni koji žive u kontejnerima. Ništa ne plaćaju. Ni grijanje, ni struju, ni vodu, ni komunalnu naknadu, ni odvoz smeća. Čak ih država besplatno hrani. Njihovo je, samo, glasati za HDZ i umrijeti. Ili obratno. Svejedno.

Brine me samo Takayama. Hoće li čovac pasti u depru kada vidi s kakvim mađioničarima ima posla.