Autor: Marjan Gašljević
Kupa ovuda vijuga tisućljećima. Kako je u koje vrijeme izgledala ne znam, ja je pamtim šezdesetak godina. Promijenila se i ona kao i sam. Hirovita, nepredvidljiva a opet tako umirujuća, pitoma i podatna.
Vodotoci i rijeke na neki način su me oduvijek fascinirale, privlačile i izazivale. I danas mi je neizmjerna radost sjesti na neku obalu i pustiti misli da se brčkaju u vodotoku. I danas, u trenucima dokonosti, odlutam do neke obale i prepustim se toku. I Sisak i okolica prebogati su vodotocima toliko različitim i izazovnim. Gacati bistrim, mjestimično živahnim potocima i rječicama Banovine, probijati se kroz vrbake koji ih grle i čuvaju mora, valjda, biti netko osebujan „frik“ spreman na takve avanture.
Danas sam zasjeo na najbliže omiljeno „vodeno“ mjesto jer me je ova nenadana toplina izvukla i ne da mi mira. Južina s kojom je došla baš mi se i ne nudi. Sav sam u neku ruku sjeban. Bolucka lumbalno, bolucka cervikalno a i šire.
S noge na nogu niz Zibel na Kupu. Ma tu znam valjda svaku travku. Što tu ima novo, pitao bi me netko tko nije užio Kupu pod Zibelom i bilo kojim okolnostima. Sjednem na prevrnuti čamac neposredno uz tok i ćutim zelenu svježinu Rijeke. Pretražujem pogledom tok čekajući smuđa da pljusne pod brzakom ili bolena da zaskoči neku bubu koju je, kao i mene, izvuklo ovo nenadano sunce. Dolje negdje pod suprotnom obalom dernjači se jato divljih pataka valjda u boju za teritorij. Tu i tamo odvoji se dio jata i dok jedni kriče drugi lepeću nisko nad vodom leteći u nekom samo njima znanom smjeru. Negdje na stablu na drugoj obali neumorno lupka djetlić. Javi mi se, kao morzeovim znacima, i kolega s ove strane rijeke. I šojka dolje niže iz vrbaka nepogrešivo najavljuje šetače na nasipu. Ne volim kreju samo za to što je cinkerica za razliku od vrana koje me uvijek asociraju na supijane pogrebnike u nekom njihovom protokolu.
Sprudom lagano pratim tok sve tražeći neku novu, drugačiju sliku. Pokušavam zamisliti rimski most tamo iza krivine negdje uz ušće Odre gdje, kažu, Kupa topi njegove temelje. Možda su tu, baš tu negdje stari Segestani u šašu na dispoziciji komarcima gradili svoje sojenice vrebajući, kao i ja, nestašnog smuđa ili, možda, provocirajući proždrljivog soma s dna.
Neki sam dan do kasnog povečerja sve dok me hladnoća nije potjerala vrebao povečerje. Zanimljivo da se tu uvijek nađe i mladih ljudi koji, također, uživaju u miru kojeg nudi ovaj mali komadić okoliša sa svojim zvukovima i „luftu“. Reče mi tada jedan mladi čovac nišaneći mobitelom u sumrak: „Prepuna mi je memorija fotografija s svog mjesta ali, jednostavno, ne mogu odoljeti. Čini mi se uvijek da je nešto novo, nešto drugačije, nešto ljepše.“
Tako i sam. Ne mogu odoljeti da ne zabilježim jer, imam osjećaj, nešto ću propustiti.