Autor: Marjan Gašljević
Udarna vijest u hrvatskim medijima kako dolazi „zvijer s istoka“ prestravila je mnoge građane. Neki su, kako piše jedan moj prijatelj, izljubili djecu i suprugu, natovarili ruksak vojničkom opremom te hrabro krenuli na zborno mjesto. Insajderi šapuću da je i Plenković spreman suprotstaviti se „zvijeri s istoka“. Spreman, na svoj način. Službeni državni zrakoplov je na stajanci s upaljenim motorima, a klima u putničkoj kabini je na ugodnih 22.
„Zvijer s istoka“ nije zajebancija. Rusi danima, tjednima, mjesecima prijete različitim „krkanlucima“, a i našu malu, jadnu zemljicu proglasili su neprijateljem. „Koliko ima tih Hrvata?“ Bahato, kažu, pitao neki dan Putin. „Oko tri miliona kada ode Premijer i njegova svita u strahu od zvijeri s istoka!“ „Jebote, u kom su hotelu odsjeli? Ima li dovoljno katova da popadaju kroz prozor k’o ovi naši?“
I onda se javi Vakula: „Niko nikud. Ostani doma.“ I crta on nekakve žute, smeđe i crvene alarme. U prvi sam mah pomislio da se radi o, konačnoj, poštenoj podjeli izbornih jedinica. A ne. Tamo gdje je žuta granica biti će oko 0 stupnjeva celzijusovih, a to nije zajebancija. Može ti biti hladno ako na balkon izađeš u kratkim gaćama. Područje uokvireno crvenom crtom izuzetno je opasno posebno za srčane bolesnike kojima se ne preporuča masna i prejaka hrana. Neka, dakle, ostanu u kući, lože vatricu i grickaju mrkvice. Očekuju se temperature oko -4. Opako, bome.
„Zvijer s istoka“ donijeti će i nešto snijega, bar prema Vakuli. Dobro je, odahnem, nije ipak Putinova armada već ciklona.
I jutros se s pravom pitam, pijući topli čaj i grickajući mrkvice jer sam srčani bolesnik i u velikom riziku, kakav je bio moj život u vrijeme kada nije bilo meteo alarma i, naravno, nisam bio s komorbiditetima za koje je svako vrijeme i nevrijeme ugroza?
Vani metar snijega i minus 20 a, ja i moja dječja družba „gnjuramo“ po tom smrznutom savršenstvu. Bale nam vise preko brade, a jedina istinska ugroza i crveni meteo alarm je majka koje te čeka s šibom u kući kada se udostojiš uči nakon desetina njezinih poziva da je vrijeme za žvaknuti žgance začinjene čvarcima.
I gle čuda, preživjeli smo.
A koliko se, u stvari, trebamo bojati one druge zvijeri s istoka najbolje možemo zaključiti čitajući i slušajući mnogobrojne komentatore, stručnjake za rat, ratne taktike i tehnologije. Po nekima Rusi su već s istoka Rusije ušli u istu tu Rusiju, dok su, po drugima, Rusi povijest čiji se ostaci nalaze samo u tragovima beskonačnosti Svemira i još beskonačnijim tundrama i tajgama.
U principu, po meni, sve je to istina, međutim, nitko od tih silnih analitičara ne spominje ono što će preživjeti sve te crne scenarije. Ne, nisu žohari. Nisu ni štakori. U stvari jesu jedna vrsta štakora. Onih dvonožnih koji kontroliraju tijekove novca i svakodnevno postaju bogatiji dok narodi crkavaju od gladi, žeđi i svih onih otrova i oružja koje narodi kupuju da bi ih isti ti štakori s tim potamanili. Na koncu i ti štakori pojedinačno nisu vječni, vječan je samo novac koji sve to pokreće o čemu je poodavno pjevala i neponovljiva Liza Minelli.
I onaj prijatelj što je krenuo na „zborno mjesto, i onaj žohar što je pripremio avion na koncu će se naći na istom mjestu. Tamo negdje na istoku ili na zapadu ovisno s koje strane će pristići do granice vremena.
A Vakula i ostali dragi i dobronamjerni meteorolozi iskreno da Vam kažem uz dobre želje: „jebite se s vašim meteo alarmima. Prestanite nas trzati.“