Autor: Marjan Gašljević
Supruga sinoć uporno čeka Šprajcovu emisiju „Stanje nacije“. Kada je Šprajc odjavio emisiju ona razočarano promrmlja: „Večeras nije Bog zna što.“ Jebiga draga, ni Plenković skupa sa svojom ministarskom, saborskom i svekolikom stranačkom družbom ne može počiniti toliko pizdarija za koje Šprajc i građani doznaju da pošteno „napuni“ emisiju. Pa od kada se nadamo i pitamo kada se u Hrvatskoj više neće imati što krasti i otimati. Žilava je ta Hrvatska, žilava.
I tako Šprajc lupi da je onih milijardu i tristo tisuća tzv. „narodnih dionica“ upisanih u prethodnom tjednu upisalo ni 1% građana, a statističkom računicom izračunao je da svaki građanin ima, i ako ni sam ne zna gdje, 12 000 eura štednje. Statistika je, kažu, točan zbroj netočnih podataka. Tako je ta suma izašla iz računice makar nekih 47 milijardi štednje dijeli manje od 10% građana. Ovi drugi su „zelje“ u „sarma“ prosjeku. Usput kazano, ni zelje više nije „zelje“ obzirom na sva poskupljenja.
Herman, šef zagrebačkih HDZ-ovaca, sa svojom ekipicom, kažu naslovnice, likuje nad zagrebačkim problemima. Slično nekako imamo i primjer u Sisku kada na hokejaškoj utakmici nekoliko domaćih morona i bitnagi glasno navija za siščanima protivničku momčad iz „nigdjezemske“, a od tisuću i nešto gledatelja izbroji manje od stotinu. Zbilja, kakav lik moraš biti da toliko mrziš svoj grad u kojem si proveo cijeli život? Nisu vodovodne cijevi i druge instalacije u Zagrebu ostarjele u zadnjih dvije godine, ni asfalt, ni ZET-ov vozni park, ni ,mnogo toga drugog. Grad, u kojem ste ti i tvoji drugari, participirali u vlasti godinama. Kada se napušena učiteljica u navijačkom žaru dernja na protivničke desetogodišnjake: „Debiliiiii! Udrute te debile!“, a spomenute bitange, „jebu majku“ istim tim ali protivničkim malcima ne pitajući se, „tko jebe majku,“ njihovoj djeci.
Kako je, zbilja, mrziti svoj grad i njegove građane, a željeti i nadati se da ćeš „sutra“ ti biti vlast u tom gradu?
I tako Šprajc, ma ne Šprajc, Plenković, nastavljaju svoju stand up sagu bahateći se u uspjesima za koje im Narod duguje beskonačnu zahvalnost i povjerenje.
Hrvatska žilavost uvelike proističe iz izdašnih fondova EU, bar tako govore analitičari. Na žalost iskoristivost tih sredstava je dosta škrbava, a i ono što „prođe“ uglavnom, izgleda, završi tamo negdje u bespućima hrvatskog gospodarskog muljanja. Samo u Hrvatskoj, valjda, sredstva se dijele, ne po kvaliteti i potrebi projekta, već po principu „najbržeg prsta“. O „uspjehu“ EPPO-a i famozne Laure Kovesi nitko se u Hrvatskoj ne bahati. Eto, Laura je prokljuvila da su u najbržem prstu bili uključeni botovi, a nema tog prsta koji može biti brži od njih. Stvar s „najbržim prstom“ zakuhao je famozni t, ć, prepustivši „posao“ u nasljeđe, da ne koristim epitete, D. F. Nije puno, samo 51 milijun.
Istražitelji EPPO su se natamanili na vinarije. Zna se da su hrvatska vina izuzetna, a i novopečeni vinari, začudo, sve pa stranački frendovi. To je, međutim, ne – tema.
Ne – tema su i sve druge neuspješnice Premijera i Vlade. A tako će, izgleda, i ostati sve dok je za kazneno djelo ključno da li je osuđenik iz „dobre familije“. Mrkneš milione, milijarde, zgaziš nekoga na ulici, polomiš, prebiješ slijedi guljenje krumpira i javnoj kuhinji. S jedne strane „šanka“ bokci koji su to upravo radi tebe u kojeg zure gladnih očiju dok im ti, lopino, sipaš šeflju krumpirova variva za dnevni obrok uz pederski, koji bi trebao biti sažalni, smiješak.
Kako tepa ona Zmajička u Saboru o, „domoljublju, krščanskom milosrđu, karizmatičnosti, …“ i sve to ranije kazano proizilazi iz te definicije. Premijeru je drago. Smješka se samozadovoljno, a na trgovima i dana po hladnoći kleče neki likovi i mole protiv mini suknji. Ma dajte ljudima topli čaj. S dosta broma.