Autor: Marjan Gašljević
I jutros, kao gotovo svaki dan, krenem prošetati svojom, skoro pa redovitom, rutom. Premećući korake razmišljam o aktualnim političkim kombinacijama koje se kotrljaju u hrvatskoj političkoj bari. Sve smišljam što bih mogao staviti na papir u nekoj kolumnici i političkoj priči. Kako mi koja ideja kapne na pamet tako ubrzam korak. Naime, liječnici su me naputili da, pored ostalih mišića tijela, hodanje najbolje djeluje na razgibavanje za život najvažnijeg mišića, srca. Upravo me je ta jebena politika koštala da je, u jednom trenutku, taj mišić zamalo popustio.
Poslije svih priča, kolumni, analiza i promišljanja jednostavno vidjeh ta sve to ma koliko bilo dobro ili loše, ispravno ili krivo, ama baš ništa ne mijenja niti u čemu što nas okružuje. I dalje se „gine“ za lopove, prevarante, lašce, majstore mita, korupcije i nepotizma, a sve u nadi da će i „mene“ dočekati neka mrvica s tog Dionizova stola.
Analize pokazuju da u stvaranju javnog mijenja sudjeluje daleko manje od 1% građana, da manje od 10% građana te tako stvorene informacije prima na znanje pohranjujući ih u svojoj memoriji s manje ili više kritičkog promišljanja. Svi ostali su puki brojaču lajkova. Probajte sami, stavite golu guzicu na društvenu mrežu i najozbiljniji politički post koji može itekako utjecati na život društvene zajednice pa prebrojite lajkove i komentare i zaključite.
Pored jednog grma prelijepe forzicije osunčanog jutarnjim suncem zastanem i zaboravim na politiku. Kao da sam sada u jeseni svog života prvi put vidio nešto ovako inspirativno.
Ovom stazom prolazim skoro svakog jutra i poslijepodneva gruntajući o pravim i izmišljenim hrvatskim rusofilima, o krupnim i sitnim lopinama, nepotičnim zapošljavanjima kandidata i bez najosnovnijih preduvjete za oglašeno radno mjesto. Nitko se, naravno, ne otima za poslove vezane s „bauštelom“, i one gdje se zbilja mora nešto raditi, znati i htjeti.
Neko jutro uz vitrinu mesnice lokalnog trgovačkog centra trojica minijaturnih, vjerojatno Filipinaca, kupi vreću pilećih krilca. Na radiju razgovor o neumjerenim poskupljenjima nekretnina u Hrvatskoj. 36% nekretnina kupili su stranci, govori agent za nekretnine. Slijedeći su Dalmatinci koji mahnito kupuju po Zagrebu, kao, da bi smjestili svoju djecu-studente dok oni rentaju „didovinu“ i prodajući ju ako zatreba. U Slavoniji je, kažu, i do 50% jeftiniji kvadrat. I dok se tako pretvaramo u renterijersku zemlju hrvatski radnici sve teže mogu platiti sve skuplji najam stambenog kvadrata. I onda neko kaže da nismo stali logici na rep?
Ma maloprije sam kazao da neću politiku na svoj puteljak. I neću. Uprem pogled u busen jaglaca odmah uz stazu. Pravi pravcati busen proljeća.
Nastavim lagano promatrajući te vjesnike. Oni su neumoljivi, točni i istiniti. Oni Vas neće prevariti u svom izričaju, uvijek će Vam ponuditi svoju beskrajnu ljepotu i podatnost palete boja.
Naslonim se, na kraju staze, na rasvjetni stup tražeći motive i dvojeći se između savršeno plavog neba i nježne boje japanske trešnje. Pade mi na um Leopold Blumm, Cvjetni Leopold koji je, također imao (bar u priči), i još uvijek ima, svoju stazu tamu u Dablinu. Zgodno, 17-tog je „st Patrichs day“. Pa dragi Irci i svi štovatelji svetog Patrika sretan Vam Dan i ne zaboravite staru Irsku: „Da je Bog htio da Irci vladaju svijetom ne bi im dopustio da izmisle wisky.“ Ima li to ikakve veze s banijskom rakijom?
