Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se mogu nadati? Što je Volinja?
Mjesto koje ne poznajem i mjesto koje ne poznaje mene. Nebrojeno sam puta putovao tim vlakom iz Zagreba koji dolazi do Siska i nastavlja dalje, u nepoznato, onkraj svemira,prema Volinji. Ovu subotu sam odlučio otputovati do tog misterioznog i bajkovitog naselja. Sjeo sam na vlak i krenuo. Zapravo, krenuli smo. Bruce Lee i ja. Odnosno, knjiga o njemu.
Kad sam kondukteru rekao da idem u Volinju, brzo mi je pružio kartu, pognuo glavu i promrsio:
„Okanite se svake nade vi koji dolazite u Volinju.“
Nije baš ulijevalo nadu. Čvršće sam stegnuo Brucea Leeija za korice.
Hrvatska Kostajnica, zadnje stajalište svijeta kojeg sam poznavao. Što se krije nakon toga? Vjerujem da su se Kolumbo i Maglellan osjećali jednako.Trnci su mi prošli trbuhom. Nije to bio strah, nego glad koja nema baš nikakve veze s ovim putopisom.
U Volinji sam sreo Nervoznu Službenu Osobicu koja mi je nervozno objasnila da ovdje nema previše zadržavanja ni ćevapa. To mi je pomoglo da shvatim i nervozu Nervozne Službene Osobice i zašto se ovdje ne zadržava previše.
Volinja se pokazala kao raj za uštedu novca. Ovdje nema ni dućana, ni kafića, ni pekare, ali zato na željezničkom stajalištu ima česma u kojoj nema vode.
Naselje me zadivilo svojim ulaganjem u hortikulturu. Ovdje se biljke uzgajaju čak i na klupama.
Nakon svega, ne treba čuditi što je baš Volinja, uz Pariz, London, Amsterdam i Atenu uvrštena među najpopularnijedestinacije koje morate posjetiti za života.
Denis Vidović
