Autor: Aleksandar Olujić
Satira: Upotreba humora, ironije, sarkazma ili pretjerivanja kako bi se izložila ili kritizirala ideja, institucija, tvrdnje, društvo itd.
Pohodio Vidoviću Denis,
Pohodio kolodvora glavnog,
U Volinji, mjestu horvatskome.
Jednom davno neki bi stari, brkati guslar možda baš ovim riječima započeo svoju pjesmu o Denisovim putešestvijama. Pjesma bi opisivala doživljaje mladog junaka kojeg sudba vodi u njemu nepoznat kraj. U njoj bi mome mlade pjesme pjevale a poslije s prozora vagona njemu mahale, vino rujno bi teklo i neko se janje u gostioni kraj stanice peklo (ako ne janje, a ono barem ćevapi), djeca bi se igrala dok bi ih majke sjedeći na klupi gledale, čekajući za Bihać, Split ili Sarajevo vezu, mladost bi se smijala…
No, to je scenarij iz nekih davnih vremena, a naš Denis je dijete novog doba. Stvorenje je on znatiželjno, a usto još i pisanju vično, pa sve što njegove oči i kamera vidješe prsti i tipkovnica na internet staviše i našem portalu na objavu ponudiše. Za razliku od onih hipotetskih (od guslara opjevanih) doživljaja, u njegovom tekstu nema moma mladih, ni vina, nit ćevapa. Kod njega nema smijeha, a na njegovoj kolodvorskoj klupi nitko već dugo ne sjedi – trava po njoj raste. Denisov britki jezik ironično zaključuje kako je Volinja raj za uštedu novca pošto u njoj „nema ni dućana, ni kafića, ni pekare“ te sarkastično dodaje kako je „baš Volinja, uz Pariz, London, Amsterdam i Atenu uvrštena među najpopularnije destinacije koje morate posjetiti za života“.
Denisove riječi zasmetale su jednom dijelu čitatelja, ovdje su neki od njih:
„Da, selo nema dućan ni ćevape ali ima divne ljude, ima svoje ljepote. Samim ismijavanjem sela ismijava i Unu koju nije ni spomenuo a očigledno su mu falile samo kafana i ćevapi“, piše jedna osoba.
„Čak se nije prošetao ni do Une“, dodaje druga.
„Kakvo je to sprdanje s mjestom koje je devastirano u ratu, u kojem stanuje vrlo malo ljudi napaćenih ratom, izbjeglištvom, potresom…“, pita treća.
„Zašto naprimjer niste napisali da je priroda čista, da je Una prekrasna osobito ljeti, da se vidi brdo Djed izletište mnogih i iz Zagreba, da je u blizini Čukur spomenik Gordanu Ledereru, da se vidi stari grad…“, veli četvrta.
„Imamo mi puno toga lijepoga i dođite u Hrvatsku Kostajnicu prošetati uz Unu, popiti vodu s Tekije…dođite i divite se ljepotama ovoga kraja…mi koji živimo ovdje volimo svoj kraj i nedamo ga blatiti na bilo koji način“, peta će.
„(…)Ne shvaća da ovdje ima možda većih domoljuba od njega koji se provozao besplatno i sad se sprda. Kroz taj kolodvor prolazili vlakovi za B. Luku. Sarajevo. Bihać, Knin, Split. Sad smo uz takove novinare beznačajni“, dodaje šesta osoba.
Dragi moji, puno toga što ste rekli stoji, ali vaša ljutnja usmjerena je na krivu osobu. Denis je uslikao i zabilježio ono što je zatekao, a ono što je napisao nije nikakvo sprdanje niti ismijavanje Volinje. Njegov sarkazam i poruga nisu usmjereni protiv ovog kraja kojeg je priroda ljepotom obdarila, a pogotovo nije protiv ljudi što tu žive. Da postoji i zrno sumnje u to njegovu priču mi sigurno ne bi objavili.
Njegova kritika, koja progovara kroz satiru, usmjerena je prema onima koji su dopustili i/ili sudjelovali u devastaciji ne samo Pounja, već i Banije/Banovine (zovite ju kako hoćete) pa i Hrvatske u cjelini. Da, priroda je ovdje prekrasna, Una je smaragdna ljepotica bez premca, ljudi su dobri. Ali, Volinja (kao i druge naše „Volinje“) i dalje nema trgovinu, ni pekaru a kamoli kafić. Ima zato željeznički kolodvor gdje na klupi raste trava! To govori samo kako na njoj jako dugo nitko nije sjedio, a zašto je tome tako valjda je svakom jasno.
I sve to u zemlji koja se diči da je u NATO-u, EU, Schengenu, Eurozoni.
I da odgovorim onom čitatelju koji tvrdi da su „uz takove novinare beznačajni“. Novinari i njihovi članci i izvješća nisu pridonijeli „beznačajnosti“ ovog kraja i njegovih stanovnika. Nisu novinari zatvarali tvornice, ni otpuštali radnike, okretali glavu kad je trebalo ljudima pomoći, šutjeli kad je trebalo vikati, zatvarali trgovine, ukidali autobusne linije. Još nisam čuo da je neki hrvatski državljanin koji je otišao u Austriju, Njemačku, Irsku, Švedsku… rekao da je otišao zbog novinara.
Vi, dragi ljudi, novinarima ste uvijek bili, jeste i bit ćete važni!
Cijeli članak Denisa Vidovića možete pročitati klikom na poveznicu: https://ps-portal.eu/2023/04/01/mjesta-koja-morate-posjetiti-za-zivota-volinja/