Opterećeni dubokom postpotresnom traumom radimo u nedostojnim uvjetima. Nedostojnima svojih poziva, godina utrošenih u školovanje, truda naših pokojnih roditelja koji su teško radili da bi financirali naše školovanje. Nakon svih tih gubitaka, svjesna sam da čovjek mora pronaći način koji bi mu pomogao da se nosi sa boli i nastavi kako tako živjeti. Ja sam način pronašla u otkrivanju novih sadržaja, koje, naravno,donose putovanja.
Ovaj mjesec, prvi proljetni, je unatoč više zimskom vremenu u kišnosniježnim vikendima zaokružio domovinu i obišao susjede. Snježno Sarajevo prve subote u travnju dok su klečavci kod nas molili da se žene vrate u 14. stoljeće, donijelo je prvog, uzduž najveće granice, najbližeg i meni najdražeg susjeda . Bosnu i Hercegovinu. Bolje je nego prije 12 godina kada sam zadnji put vidjela Sarajevo. Panoramski pogled sa Avaza me oduševio a i grad se promijenio nabolje.
Kao da je prestao cviliti zbog teških ratnih godina koje tek vodič spominje i to usput objašnjavajući neke nove stvari. I to je dobro. Imali smo party u hotelu i super se proveli.
Uskršnji vikend sam posjetila prekomorske susjede. Volim Italiju. Uvijek. Tu ljepotu, živost i kaos na gradskim ulicama, tu dernjavu , smijeh, prekrasnu odjeću i obuću….Imam u glavi fotku iz vremena Berluskonijevog premijerovanja prije nekih 12-13 godina kada mu je ljutiti Milanez razbio nos ispred milanske katedrale. Duomo de Milano. I otada je želim vidjeti. Jer je prekrasna. Kao da lebdi i blista u kaotičnom, prljavom Milanu gdje je stalno velika gužva na Veliku subotu 2023. godine. Palača obitelji Sforza, one koja je tijekom srednjeg vijeka uz firentinske Medicije birala Papu dok su Milanom upravljali kao Vojvode. Prvi Viskocontiji pa Sforze nastavili.
Milano mi se svidio, mojoj prijateljici je bio užasan. Ali….oukusima ne raspravljamo. Drugi dan smo posjetili Como, na istoimenom jezeru, ružnom crnom i velikom, ali poznatom po bogataškim vilama raštrkanima po obroncima koji se prostiru iznad jezera, gdje njihovi vlasnici do njih dolaze hidroavionima a i sagradili su ih tako visoko da bi bili bliže svemiru. Jer misle da tamo pripadaju. Moja robespjerovskapriproda ne odobrava takvu vrstu preseravanja…..ali tko mene pita ??Svijet se mora prihvatiti takav kakav je…..Slijedećapostaja je Lugano, divno mjesto smješteno u talijanskom kantonu savršene Švicarske. Sve tik tok poput njihovog savršenog sata. Nije ni dosadno. Živost na ulici, uskršnji sajam puni restorani i kafići, ulični pjevači sve je super osim cijena. Koje su strašne. Pa neka kažu kako je kod nas skupo!!!
Zadnji dan u Italiji smo proveli na Lago de Maggiore, drugom najvećem jezeru u Italiji, odnosno u prekrasnom gradiću ( isto bogataškom )po imenu Spreza. Ukratko kao Lugano ali sa talijanskim šarmom.I naravno nižim cijenama što nije zanemarivo. Btw dva sladoleda su 24 eura. U Luganu nismo jeli sladoled pa ne znam.
Usput, jer je put ful dug, stajali smo na talijanskim Autogrillovima gdje je kinder bueno uvijek sconto a tjestenina upakirana u doze kakve samo Talijani znaju smisliti. Mogu u tim prodavaonicama provesti pola dana a da mi ne dosadi….
Arivedercci bella Italia.
Ovu subotu smo skočili do našeg sjevernog susjeda, Mađarske. Siget i Pečuh.
Naravno da je Nikola Zrinski mađarski grof Miklos Zriny i da je sve to Mađarska jer u Mađarskoj ne postoji ništa što nije mađarsko.
Malo me to zasmetalo ali kada se stavi u kontekst 16.st. sve je jasno. Tada je to zaista sve bila Ugarska. Niti su Mađari tada bili Mađari, niti smo mi tada bili Hrvati jer su nacionalnipokreti produkt 19.st.. Iznimka su naravno Englezi koji su valjda i kao neandertalci znali da su Englezi……
Dojmovi – izuzetni, Pečuh pogotovo. Dvije riječi. Preselila se Švicarska u Mađarsku. Pa je Pečuh skoro pa savršen. Zaključak svi naši susjedi napreduju. Mi ne. Tuga. Voljela bi da je to samo krivi subjektivni osjećaj, poput sna. Iz kojeg se trebam probuditi.
Welcome to Croatia !
Snježana Drvodelić
