Moje okruženje u kome sam rastao, i većina tih ljudi
Nekako su defanzivni
Skriveni od života
- Nemoj mene, zašto ja, pusti me. –
Naviknuti da sve prolazi mimo njih
Nikada učesnici, samo posmatrači, a često ni to
Cigareta, kafa, i uvek po strani
Živeli su takve živote koji su ih odvojili od pravog života
Uvek su za nekoga radili, za njih, niko, nikad
Nikada nisu znali da se izbore za svoj prostor, poziciju
Da pokrenu nešto veliko, ili da rizikuju
Sve u svoja četiri zida
Javnost ne postoji, iako postoji, oni nisu deo nje
Ne tiče ih se, a i ako ih se tiče, rećiće to tako da niko ne čuje
Kod mene je drugačije, uraganskom snagom želim nešto da uradim za društvo i ljude
Upravo je to mrtvilo stvorilo od mene živog čoveka
Svesno biće
A ta uspavanost me probudila
Dugo se moje biće borilo sa svim tim
Osećalo da nešto ne valja
Da iako želi, ne može da se izrazi, nešto mu ne da
A to je bila sredina, mentalitet, i svi oni nevidljivi lanci koji ne daju mira
A onda se pustiš, i povučeš, za sobom, sebi slične
A ko te neće, ni ne treba ti
Ideš dalje, uvek ideš dalje
Dalje, a bliže sebi
I onome što si oduvek hteo da budeš
Uz one sa kojima si hteo da budeš, ili sam
Ali po prvi put slobodan
Stvarno slobodan
Da ni levo, ni desno, ni gore, ni dole
Niko ti ne stoji nad glavom
Fotografija – Radomir Kujundžić
Stefan Simić