Novinar: Antun Petračić
Foto: Tomm Chopp, Antun Petračić, Sisačko-moslavačka županija
Uskoro, u lipnju, navršit će se točno 65 godina završetka osmog razreda, tada jedine u Petrinji osnovne škole, naraštaja šk. god. 1957.-1958.
Osam godina ranije, s jeseni 1950.-1951. tadašnju jedinu narodnu osnovnu školu u Petrinji pohađalo je 811 učenika u 20 razrednih odjela. Vrijedilo je sedmogodišnje školovanje, uz nezamislive uvjete današnjim naraštajima (bez bilježnica i knjiga, samo s pločicama, za pisanje brojeva s jedne, a slova na drugoj strani, zavezanom spužvom brisali su se zadaci i tekstovi, na pr.). Osmogodišnji program uveden je 1953.-1954., a prije 65 godina svoje osnovnoškolsko obrazovanje završilo je blizu 120 đaka u tri završna odijeljena. Osmi A bio je samo muški, osmi B mješoviti, a 8 C ženski razred.
Baljak Juraj, Barić Živko, Bencedić Rudolf, Bešlić Josip, Bunjevac Marijan, Boškić Siniša, Božičević Miljenko… predvodila su prezimena u školskom imeniku 8 A, a završavala s Vujić Ivan, Stublija Tomo, Vinčić Stojan, Štefulić Mato, Škornjak Mato, Žugaj Ilija… dok su se u sredini toga glavnog razrednog dokumenta s ukupno 40 učenika po abecedi redala ostala prezimena i imena.
Među njima je bio i Josip Čop, visok, jak i snažan momčić, koji je odmah nakon osnovne škole otputovao baki i djedu u Kanadu, tamo ostao „navek“, osnovao obitelj, bavio se stolarskim obrtom, a proteklih desetak dana boravio u starom kraju i zavičaju. Sa sinom Tommom Choppom, vlasnikom tvornice signalne opreme ( još ima dvije kćerke i suprugu Kanađanku) obišao je najbližu rodbinu, potomke svoje sestrične (također učenice 8. razreda iz 1958. godine) Marice Pribanić, udane Bernić.
Pedantno i detaljno vođen, u Hrvatsku je ponio svoj iz ranijih dolazaka ispisan sada već izblijedjeli papir s dopunama popis imenika bez abecednog reda, s opaskama, nadimcima i zemljama života svih vršnjaka svoga 8 A razreda.
Tu su Janeković Dragutin-Ruco, Pirker Ivan, Petračić Antun-Toto, Pavlečić Nikola-Ligač, Maly Zlatko, Kosturin Miro, Lorger Stanko, Brezovar Franjo, Novaković Božidar, Medić Ivan-Čving, Lovranić Drago, Orlić Zdenko-Reks, Fiala Josip, Kolaković Ivica, Kordić Boro, Obren Goga, Grahovac Ivan, Mlađenović Ivan, Kašner Marijan (Som, Mike Fink), Pucović Mato, Ivanić Pero, Kolarić Đuro, Brleković Ivan, Kamenski Tomo, Stambolija Tomo, Čović Srećko, Pavelić Zvonko-Bonac, Kosovac Čedo, Golec Ivica i, naravno Josip Čop, te naznaka: razrednik Nikola Ljubešić, prof. matematike.
S ovoga popisa već je više od polovice umrlih muškaraca, a nas troje izravno i još dvojica telefonom ( koji se, hvala Bogu, još dobro držimo za svoje 80-te) susrela se i razgovarali s Josipom Čopom. Skupa smo zasjeli Zdenko Orlić -Reks, Josip Bešlić-Šuco i moja osobnost, a mobitelom se petrinjski Kanađanin čuo u Zagrebu s Nikolom Pavlečićom-Ligačem i Dinkom Melehom (iz ondašnjeg 8 B razreda).
Kroz protekle decenije bilo je nekoliko želja, prijedloga i pokušaja, ali bez ikakve prave realizacije za neku okruglu obljetnicu okupljanja ovog naraštaja osnovaca, po svuda raštrkanih sudbinama, životima, zanimanjima i poslovima…
Za već dobrano prorijeđene ondašnje „osmaše“ u sadašnjoj trećoj dobi, rođene u teškim ratnim 1943. i 1944 godinama 2. svjetske vojne i siromašnog poratnog školstva u ondašnjoj Jugoslaviji, sada je prekasno za skupna slavlja. Polovica ovih živih i preostalih, a raspršenih širom, s ugaslom su voljom i elanom za zajedničko okupljanje, pa makar se radilo i o okruglih 65 godina od završetka 8 A, B i C razreda.
Za redanje uspomena i dogodovština nas vršnjaka iz rane mladosti u Petrinji prije puuuno godina ne bi bilo dosta svih dana Čopova (i sina mu Tomma Choppa) tijekom ovosvibanjskog boravka u Hrvatskoj. Mnogo je obnovljenih sjećanja, vraćenih događaja, spominjanja imena i nadimaka, podsjećanje vršnjaka potegnutog iz daleka o ondašnjim dječacima i djevojčicama iz grada i okolice u vlastitom i druga dva razreda.
Mora se priznati, naš Josip puno je toga zadržao u memoriji, a ovo proljeće će dobro pamtiti iduće dvije godine, kada se opet namjerava (na)vratiti u Domovinu. Čekamo te Josipe!
Tada će blizu povijesne školske zgrade ranog klasicizma iz 1862., u čijoj je učionici s pogledom na dvorišno igralište s crnom podlogom „šljake“ (zato i prigode za početke rukometa u Petrinji), završio 1958. godine, naš vršnjak vidjeti najnoviju, po mađarskom projektu i financiranju izgrađenu novu Prvu osnovnu školu. Nakon teškog stradavanja u potresu stare zgrade iz 19.stoljeća (kojoj se mijenja namjena za potrebe kulture) nova će biti suvremena, prostrana i od sličnih jakih potresa (ne ponovili se!) sigurna građevina sa sportskom dvoranom. Na mjestu srušene tzv. stare tvornice Gavrilovića u središtu Petrinje koristit će novim mladima, drugačijem životu naviknutim i obrazovno odgajanim Petrinjcima, u sadašnjoj Prvoj OŠ. Tako je imenovana jer u gradu djeluju još dvije slične škole, kasnije osnovane i nazvane po književnim velikanima Dragutinu Tadijanoviću i Mati Lovraku.
( P.S. Za sjećanja na sadašnju Hrvatsku, školskom vršnjaku 8 A razreda iz 1958. godine poklonio sam navijački nogometni šal, te dvije manje bočice svoje vlastite rakije, loze i kruškovače. Dao bi mu i po cijelu litru svake od ovih žestica, ali je problem avioprijevoza. Zato smo za sreću, zdravlje i brzo novo viđenje nazdravili nas četvero u našoj zajedničkoj Petrinji. op. Toto).
