Autor: Marjan Gašljević
Ovaj upitnik iz naslova ne odnosi se na političare i njihova obećanja. U stvari ovdje uopće neću o politici. Na politiku i političare smo se već navikli da nas iznevjere, prevare, pokradu, izlažu, zajebu, …. I to nam nije ništa neobično i nenormalno. Valjda, bez toga, ne bi mogli živjeti.
Naši ljudi imaju običaj kazati da, „ako je bilo na televiziji to je onda istina“. Ono nešto tiskovina koje su još zaživjele i tako ne čita nitko ozbiljan, čitaju ih, uglavnom, umirovljenici koje i tako nije teško prevariti. U kombinaciji s televizijom njima se može svašta „prodati“ pod istinu. Za mnogobrojne, pak, portale svi debelo znamo da se na njihovim stranicama može objaviti bilo što uz neku skromnu naknadicu. I komu onda vjerovati?
Osobno sam zamijetio, možda sam u krivu, da su neke televizijske „kuće“ počele „navlačiti“ za pojedine političke opcije. Do sada sam im, hajde recimo, vjerovao. Od HTV-a sam davno odustao kao kuće iz koje izlaze relevantne informacije i vijesti. Međutim, i ovi „privatnici“, pa i „najbolja informativna kuća“ su počeli lagano navlačiti. HTV i tako, ni krivi ni dužni, plaćaju građani. Ne gledatelji. Kada bi ih plaćali gledatelji ubrzo bili u banani. Ovako, kao u ona neka davna, mračna vremena ako hoćeš kapitalizirati svoju pretplatu gledaj brate, gledaj jer ako nećeš gledati uludo si bacio novac koji si uludo bacio kako god okreneš ali tu pomoći nema jer ovršitelji žive za buntovnike koji ne žele gledati (i platiti) ono što im nudi „državna dalekovidnica“.
Zanimljivo mi je „upiranje“ novinara da ogade sve što ima veze sa zagrebačkom vlašću. Od nepokošene trave, komaraca do nekoliko slučajeva viroza koje nikada nisu bile vijest kao i neupisani broj vrtičanaca. Kao da u onoj prethodnoj vlasti nije bilo komaraca, virusa, trave i neupisanih vrtičanaca, a natalitet je ozbiljno pao. Neka prljaju ruke novinari, oporbeni političari su, kao, iznad toga. I to je, zanimljivo, samo u Zagrebu i, eventualno, u još nekim gradovima u kojima na vlasti nisu državotvorne snage. Da je vlast u Zagrebu prije aktualne bila „prava“ govore činjenice koje se spominju na marginama o basnoslovnim zaradama od gradonačelnika do njegovog šofera i te „smuvane“ pare se ne mogu vratiti vlasnicima, građanima. Kako volimo računati u toj valuti: „Koliko je to vrtića?“ I sve moralno i po zakonu?
Komu onda vjerovati? Školi za život?
Da je „škola za život (u Hrvatskoj?)“ izuzetna umotvorina već smo o tome pisali, a sve je na tragu ovdje ranije napisanog. Danas je, evo, zadnji dan škole i malci se, uglavnom zabavljaju čekajući zadnje zvono. Neki su, međutim, krenuli i ovaj zadnji dan popraviti ocjene. Da, da, popravak ocjena.
Kako je u razredu previše odlikaša odlučeno je da neki mogu odgovarati i za ocjenu 6 (šest). Pa mora se, za Boga miloga, znati razlika. I opet problem. Tko je od tih četvrtaša s završnom ocjenom 6 zaslužio pohvalnicu učiteljice? Kako napraviti poštenu diferencijaciju ako su njihove mamice uredno sačekivale učiteljicu iz školske živice grčevito držeći poklon vrećice? Ako su, upravo te mamice, inzistirale da SVI roditelji moraju dati po 50 eura za kupnju dara učiteljici za kraj školske godine? Njima, naravno, niti na kraj pameti nije bilo da, možda, ima roditelja kojima je 50 eura znanstvena, da ne kažem, životna fantastika? Ti će, dakle, biti trajno osramoćeni slično kao ono s uplatnicama za školski obrok iznosa 0,00.
Danas, dakle, zadnjeg dana škole možemo očekivati da će biti, trenutak prije zadnjeg zvona, zaključena i ocjena 7 (sedam). Ma s tim nema veze učiteljica. Niti je ona tražila tih 50 eura, a niti onu poklon vrećicu koju mamica grčevito drži u rukama iza školske živice. Uzeti će je da se ne baci (c. Zoki Milanović), a sve je, na koncu, škola za život. „Ruka ruku mije, a obraz ćemo napudrati“.