Jutro donosi strašne slike s naših rijeka. Dravom plovi cijela vikend kuća, Sava kod Rugvice na najvišem nivou . Ipak Zagreb nije stradao kao što je stradao davne 1964 god. Nasip dug 63 km., kanal dug 32 km., ovih dana spasili su Zagreb.
Poplava koja se dogodila 64 god., dogodila se 25 listopada, stradalo je 17 ljudi, nije se krivica svalila na globalno zatopljenje , jer nije bilo toplo, nije se tada pričalo o klimatskim promjenama, već se dalo za pravo prirodi, da bude hirovita.
Poslije potopa tražilo se rješenje kako bi se spriječila nova apokalipsa. Kanal Sava, Odra, napravila je omladina radinim akcijama, lopatama, tačkama, rukama,,
Kanal je 7 puta bio u upotrebi, a nasip na Savi je jedan od najatraktivnijih sportskih sadržaja grada Zagreba, kako za rekreativce, tako i za profesionalne sportaše.
Danas pričamo o promjeni klime, o globalnom zatopljenju, a vijest u novinama je da je šef Hrvatskih voda izašao na teren. Fali nam onih priča kako se s malo novaca, ali s velikim entuzijazmom može puno napraviti,
Mnogi oni koji su gradili nasip danas su na kraju života, njihova sjećanja su izblijedila, a političari će danas uz kamere i pratnju novinara prošetati poplavljenim područjem radi predizbornog vremena, a ne ljudi koji su stradali.
Svako vrijeme nosi svoje, samo u Hrvatskoj vrijeme stoji, ukopani u korupciji, ukopani u sebeljublju, ukopani u povijesti, gackamo na blatu koji su umijesili oni koji u svakoj nesreći, vide priliku za sebe.
Danas u svim novinama PRIJELOMNA VIJEST je da su Predsjednik države i Predsjednik Vlade nakratko porazgovarali. Imamo i ovjekovječene detalje, slike na kojima je Plenković digao prst i odgovor Milanovića isto takvom gestom.
Nećemo se pomaknuti s mjesta dok u je našoj zemlji, podignut prst, veća vijest, nego viša razina Save za 9 metara i koji centimetar fali da se prelije preko nasipa i uđe u domove građana .
Pola Hrvatske pliva, grad Zagreb još je pun granja od prošle oluje, u Zagrebu je tema izgradnja nogometnog stadiona i crkvi, a na jugu zemlje je tema internacionalizacija Alke koja je tradicija jednog mjesta.
Cijela zemlja u rasulu , naše su teme igre bez
kruha, kruh bez motike, političari bez skrupula i pameti.
Pretjerana sjeća šuma čija su direktna posljedica velike oluje, danas se ne spominje, gospodarenje prirodnim blagom nije tema, dok je igara, bit će ratova i budala, ali i profitera koji će uzeti svaki cent za sebe.
Nije se toliko priroda promijenila, promijenili su se ljudi, oholost i pohlepa vladaju svijetom , loši su postali gospodari, a vrijedni ljudi njihove žrtve. U jednoj maloj zemlji previše je profitera, a malo onih koji bi danas uzeli lopate i išli kopati kanal .
Naši starci nisu srušili niti jedno drvo, a da na njegovo mjesto nisu posadili drugo, to drugo njegovano je dok nije ojačalo, Medvedica ogoljela radi spust “ski” staze, a godinama se priča o globalnom zatopljenju, a snijega ima svake pete godine.
I nije točno da su svi isti, nisu i nikad neće biti, tu teoriju plasiraju samo oni političari koji mijenjaju uvjerenja često kao i čarape, koji su se selili s lijeva na desno, s desna u sredinu , promijenili sve strane u Saboru u koaliciji s crnim vragom, samo da oni opstanu.
Zbog njih iz Hrvatske su otišli mladi koji su mogli osmisliti neku proizvodnju u Hrvatskoj. Nisu mogli je l’ ovim cirkusantima nije do toga, dok je igara, bit će i budala koji opijeni navijaju za lijeve ili desne igrače.
Dragi ljudi, Neron je zapalio Rim da bi sebi ugodio, naši su cijelu državu pretvorili u cirkusnu arenu, naši umirovljenici kupe za njima plastičnu ambalažu da bi preživjeli, oni kojima danas trebamo zahvaliti da ne gledamo slike kakve su bile 64 god.
Moramo zemlju vratiti u ruke poštenih ljudi koji će nas podučiti da je najbolji kruh onaj koji je od naše pšenice, koji je pekla Barica iz Brezovice, u pekari u Sv. Klari. Mjesto Sv. Klara je tamo gdje je i bilo kada je kruhom snabdijevalo cijeli Zagreb, kruh je mirisao sve do Remetinca.
Ovih dana počeli smo kupovati kruh na benzinskim pumpama MOL-a, Kruh je došao smrznut iz Poljske, a oni su od nas kupili pšenicu jeftino, a kruh nam prodaju skupo, kao da je pšenica rasla u raju.
Naša je obaveza da maknemo one koji su doveli do toga i vratimo miris kruha na naše ulice, iz naše pšenice, iz naših pekara.
To nam neka bude tradicija, održavajmo manifestacije na kojima ćemo čuti pjesmu :
“Mamica su štrukle pekli, nama nisu ništa rekli !”
Hoćemo li biti svoj, na svom, ili cirkusanti, koji će po svijetu prodavati svoju tradiciju, moramo reći sada dosta,
AKO ne sada, onda kada?
Hoćemo pravedno!
Dragica Trumbetaš