Sestra moje drugarice, znam je još kao klinku
Sreće me pre neki dan, ne prepoznajem je
Priča mi kao da se znamo sto godina
Sve je to lepo, ali ne znam ko je
Kada mi je rekla, videh devojku, a pred očima mi ona devojčica
Sada ima dvadeset godina, upisala fakultet
Prepuna onih snova koji se, tada, najlepše sanjaju
Kreće se lako, kao da pleše po betonu
Priča odabranim rečima, što mi se sviđa
Pitala me da prošetamo, ako ne žurim
Šetali smo
Sve čekam da prepoznam u njoj ono čega se sećam
Ne, sada iz nje govori žena
A mene moje samoće teraju da joj kažem da mi prija
I da bismo mogli ponovo da se vidimo
Nosila me njena rasterećenost, u njoj nema strahova moje generacije
Sluša me, bez nekog računa
Osećam da me oseća
Dodirujemo se, slučajno, dok se mimoilazimo sa prolaznicima
Na tren kao da me uzima za ruku, onda pušta
A ja ne znam šta da mislim
Znam joj roditelje, sestru
Volim njihov svet, ali još uvek ne znam da li vidim sebe u njemu
Ne govorim joj koliko sam sam
Ne govori mi koliko je sama
Ne govorim joj koliko mi treba neko
Ne govori mi koliko joj treba neko
Pravim se da žurim, da mi nije stalo
A nešto u meni me vuče ka njoj
Ćutim joj o tome
Posle, zovem drugaricu, pitam je za sestru
Kaže, kroz smeh – nisi jedini –
Ali isto tako kaže da i ona pita za mene –
Vratila me u rane dvadesete
U onaj osećaj početka
Vere u ljubav
Danas
Srećem je ponovo, šeta sa momkom
Neki njen vršnjak
Ne znam ko od koga lepši, mladi, visoki
Kao da su tek sišli sa pozornice
Mislim u sebi, i treba tako
Hteo sam da se sakrijem iza njenih godina
Četrnaest mlađa
Da me vrati, i povrati u nešto, što sam možda izgubio
A onda mi neki glas u sebi kaže
- Šta je bilo matori, ispalila te mala –
Nasmejali smo se jedno drugom
A ona mi kaže – da te upoznam sa mojim drugom… –
Ponovo smo šetali
Sada nas troje
Priznao mi je da je gej
Priznao mi je još mnogo šta
Dok smo se nas dvoje samo gledali
I ponovo joj nisam rekao
Koliko mi nedostaje neko kao ona
Da me vrati u nešto
Što sam mislio da je zauvek nestalo
Stefan Simić