Ja samo kupujem. Kupujem sve. Dajem najviše. Više od drugih.“ Stalna je poštapalica jednog mog zemljaka po rođenju, a švabe po određenju. Jebiga, zavidan sam. Dok glanca mercedes po cijeli dan i na „dobar dan“ odgovara s, „ja imam para koliko hoću“. Hm, ja nemam. Kao klincima kada bi se zablatili od glave do pete majka bi nam govorila: „Da li ste to išli do Batura.“ To je tamo na „vanjskoj“ granici župe Viduševačke. Od tuda, kao i moj zemljak, klinci i nisu nešto išli u školu.
Ja, dakle, za razliku od njega itekako gledam koliko što košta kada, primoran potrebama, odem u trgovinu. Nisu na Viru to više one skučene butige, to su sve trgovački centri „maxi“, „super“, „hiper“ poznatih trgovački brendova. Nema što nema jedino je umjetnost ispod artikla u polici pronaći njegovu cijenu. Sve neki čudni nazivi i još čudnije cijene.
Hrvatska Vlada je na godišnjem. Znamo da je još ranije da bi spasila hrvatski puk donijela propise po kojima neki artikli (ključni za preživljavanje, navodno) moraju imati tu po njima zadanu cijenu. Znam da je u toj kvoti suncokretovo ulje s cijenom nekih cca 12 kuna. E nećeš. Ti koji imaš para da dobauljaš do Vira platiti ćeš to ulje cca 24 kune. Gledam i ne vjerujem. Je, 24 kune, ni manje ni više već dvostruko od Vladine granice.
Pored poplave visokih cijena osnovnih artikala jednostavno nisam imao snage uspoređivati druge po Vladi „zaštićene“ cijene ipak mi se na trenutak učinilo da je za kilogram smrznutog Ledovog pomfrita 37 kuna previše.. A da su trgovci stvarno pretjerali vidio sam danas po povratku na kontinent kada sam morao skoknuti kupiti nešto za jelo jer u kući nema baš ničega tako da i miševi pišu žalbe zbog izgladnjivanja.
A da je puno toga „trulo u državi Hrvatskoj“ potakla me priča s plaže. Otac daje deseticu djetetu da ode u nedaleku trgovinu po sladoled. U stvari u blizini sladoled se i nema gdje kupiti do li u tom dućančiću. Klinac se vraća ližući slajac stisnuvši u šaci kusur i račun. Otac prebrojava kusur i iskosi se na dijete za ostatak novca. Mali mu pruža račun, a ovaj zabezeknuto čita 24 kune. „Kako, majku mu, ovaj sladoled koji košta 16 kuna može biti 24?“ čudi se čovac i odmah ode u dućan. „Tolika je cijena.“ Sliježe ramenima lik na blagajni, a čovac popizdi. Čovac, naime, radi u Ledu čiji je sladoled maloprije kupljen. „Zovi gazdu dućana!“ Iskosi se na prodavača. Uskoro dolazi gazda i ljuti se na čovca da bi mu se ovaj predstavio: „Ja sam taj i taj i radim u Ledu u prodaji.“ Pokazuje mu mobitel na koji mu je upravo stigla iz Leda kalkulacija za sladolede. Sladoled košta toliko i prodavalac ima proviziju od 15% što čini cijenu sladoleda od 16 kuna.
E, sada se gazda malo lecnuo pa umiljato nudi čovcu na dar taj i još koliko hoće sladoleda. Tek tada ovaj iz Leda popizdi: „Ja radim u Ledu cijeli život i od svog rada prehranjujem obitelj. Svojim odnosom spram naših proizvoda i ugovorenog rabata (marže u tom slučaju nema) širite neistine o skupoći naših proizvoda. Ja neću sladoled od Vas ali hoću momentalno raskinuti ugovor s vama o prodaji naših proizvoda.“
Gledam tu našu prelijepu plažu Biskupljaču ponedjeljak 13. kolovoza u 11 sati. Lani u to vrijeme i taj dan nisi tu mogao staviti ručnik kolika je gužva. Plaža je danas poluprazna. Naslonjen na moped dostavljač pizze mi priča: „Ove je godine pizza dvostruko skuplja nego lani pa s manjkom ljudi u konačnici promet nam ostaje tu negdje.“
Kako ono reče onaj Amer da „kapitalizam i nije toliko loš,problem je samo beskonačna pohlepa kapitalista“. Ostaje samo upitnik tko će iduće sezone popuniti plažu ručnicima.
Marjan Gašljević