Autor: Marjan Gašljević
Domaće uglavnom znamo iz priče Ivane Brlić Mažuranić kao male, dobre likove koji žive u kućnom, obiteljskom ognjištu. Ovo, međutim, nije priča o tim likovima već priča o likovima koji se pokušavaju uflokiti radi različitih (mogućih?) benefita među domicilno stanovništvo našeg (?) otočića prijavljujući boravište na otočkoj adresi.
O tim famoznim benefitima malo-malo netko zakotrlja priču kako lokalni stanovnici (domaći) ne moraju plaćati neka dadžbine, a i primaju različite potpore od lokalne vlasti. Žuljale su me te priče pa se malo propitah o njima. Ništa od toga, naravno. Budi ti domaći koliko god hoćeš ali vlast ne propušta niti jednu priliku da te odere.
To poslijepodne nakon ručka kao i obično prilegao sam malo i zadrijemao. Bijaše to dan – dva poslije Dana Domovinske zahvalnosti. I taman kada uhvatih onaj pravi san, a obično rijetko sanjam, u san mi dođoše likovi kojih se toliko prestraših da sam skoro pao s kreveta. Sanjam ja, tako, kako mi u kuću dolazi onaj notorni kvazi Hitler Skejo i s njim jedan moj poznanik, sisački specijalac čija karijera specijalca i nije trajala nešto pošto su ga nogirali iz jedinice zbog „nečega“. Po kojoj shemi sam povezao, makar i u snu, ta dva lika ne mogu dokučiti jer nemaju baš nikakvih dodirnih točaka osim kronične beskorisnosti.
Lupnuše oni, dakle, petama kompletno uparađeni s „onim“ pozdravom „čije ime se ne izgovara“, a Skejo drekne na mene: „Loš si ustaša! Napraviti ćemo od tebe pravog ustašu!“ I tu san završava jer sam se toliko stepao da sam umalo pao na pod.
Da bih se razbudio i analizirao san krenem po žarkoj žari niz ulicu. Tu, nekoliko kuća dalje kuća je mog zeme, borčine i invalida Domovinskog rata koji još uvijek nije nešto siguran gdje se, s kim i zašto borio. Nema veze, važno je da mirovinica uredno sjeda. Lik još uvijek nije skinuo zastavu s vrha krova postavljenu povodom praznika. Je da zastava nije ona iz Zakona o zastavi, a čak je i obrnuto postavljena (po inerciji, valjda) ali ona je tu i Skejo sigurno nije svratio kod njega, niti u san a kamo li u javu, da ga „popravi“ kao mene, recimo.
U svakom slučaju lik je uredno nasjeo na priče o benefitima lokalnog stanovništva pa se „preselio“ na otok, promijenio tablice na automobilu i postao domaći. On, naime, nikada ne propušta priliku kada treba nešto ušapiti. Kako većina mutnih radnji, posebno onih sitnijih, ne prođe glatko i bez posljedica tako se desilo i našem Domaćem, kako ga popularno prozvaše dobronamjerni susjedi, tako je i ova dobila zanimljiv zaplet katastrofalnim petrinjskim potresom. Kako da domaći s otoka Vira ostvari prava na kontinentu i potresom pogođenom području? Hitro se je krenulo u spašavanje „dobrog vojnika Domaćeg“ pa se zavrtjela odjava na Viru, pa žurna prijava na porušenom području da bi se, opet, ušapili neki benifiti naijenjeni stradalnicima. U sporo administraciji to je trajalo, a kako je završilo niti znam niti me je briga i ako ne sumnjam u uspješnost obzirom da Domaći uvijek voli naglasiti da je, „moj sin, … , faca u lokalnoj vladajućoj stranci“ pa on, „bu to rešil“.
S poznatom pričom sam započeo pa je red i da slično završim. Domaći, naime, stalno jurca naseljem na nekakvom skuteru vukući raznorazne naprave, od prikolice do vozila za sup dasku. Zbog tog skutera i kacige, na tragu mega popularne „Čarobne šume“, neki su mu dodijelili i ime Smradac. Da li je ime proizašlo iz fizičke sličnosti ili karakteristika lika ne znam i ako je vjerojatno da su ukomponirane sve karakteristike. Malo me samo straši mogućnost da mi u neki budući san dođe i sam Domaći, ili kako ga već zovu, uparađen u crnu ododru s lugerom za pojasom, podigne ruku i drekne, „ono što se ne izgovara“.