Autor: Marjan Gašljević
Našem malom otoku, mojoj ljetnoj destinaciji, mediji vole tepati, „top destinacija“. Pristupnost otoku omogućio je prije pedesetak godina sagrađen most koji ga je povezao s kopnom. Tada prekrasna zelena oaza bezbrojnih vinograda iz kojih se godišnje izvozilo impresivne količine vrhunskih vina počela je nestajati u zovu novca kojeg su vrijedni težaci počeli dobivati otuđujući svoju imovinu. Vinograde su zamijenile bezbrojne vikendice koje su nicale preko vikenda drugarskim radnim akcijama. Otok krase i prelijepe kamene i pješčane plaže s bistro čistim morem. Posebna specifičnost otoka je i slatka voda od čega je, valjda, i dobio ime Vir. Zabušiš 20 – 30 metara u kamen i voda je tu. Kroz tih pedesetak godina na otoku je izgrađeno deseci tisuća vikendica i građevnih čudovišta pa se pitamo trenutka kada će otok, jednostavno, potonuti pod tim teretom.
Slušam neki dan na plaži tipa koji je dovukao obitelj na ljetovanje vjerujući televiziji o top destinaciji. Lik pizdi: „Koja top destinacija? Nema tuševa na plaži, niti suncobrana, niti ležaljki, samo TOI zahodi koji nesnosno smrde korisnicima plaže. Svaki mi dan „govnosrk“ ispumpava uz nesnosan smrad neku septičku jamu oko natiskanih apartmanskih kuća i kućerina, a djeca mi na terasi slušaju (i gledaju) ljubavni zanos para u susjednom apartmanu prozora dvadesetak centimetara udaljenog od ograde terase. Voda je iz bušotine metar od septičke jame koja, kao, ne propušta.“
Da se lokalna uprava trudi poboljšati uvijete vidljivo je. Bezbrojne preuske uličice dobro su označili pokušavajući usmjeriti promet u rasteretnim, jednosmjernim smjerovima. Preostaje samo da vozači poštuju tu vertikalnu i horizontalnu prometnu signalizaciju. U stvari odvijanje prometa u svako doba dana i noći jednostavno ti ogadi život. Nitko tu ne poštuje niti prometna pravila, a još manje minimum prometne kulture. Najgore je, valjda, što na uličicama susrećete vozila kakvih nema niti u filmovima naučne fantastike. Od svakovrsnih skutera, sa ili bez registracije, s priručnim prikolicama i svakovrsnim priključcima koje vuku pa do romobila na kojima krivudaju i mladi i stari, bezbrojnih biciklista i rolera. Posebna je moda postalo vozanje u električnim vozilima kao golf vozila i vrtlarska samohodna vozila, a o različitim quadovima svih veličina da ne govorim.
I tako onaj lik s plaže njorga li ga njorga da bi pored njega jedna brižna gospođa svog malca posjela na tutu pa kada je ovaj obavio nuždu uredno mu obrisala guzu i sadržaj tute frknula, koliko taj sadržaj može daleko letjeti, u more skoro njemu pod noge. Ono, zaroniš, izroniš, a ispred očiju ti pluta …..
Nakon svih godina mislio sam da me više ništa ne može zateći i iznenaditi. Koja utopija. U stvari, ne bih se trebao iznenaditi već se zabrinuti nad svojoj neinventivnošću.
U jednoj od susjednih uličica davno još za socijalističkog mraka tri druga sagradila su tri istovjetne kuče zajedničkih zidova. Tada je to bilo normalno i poželjno čak da su vlasnici Hrvat, Srbin i u sredini (pazi apsurda), Bošnjak. Iz nekih razloga taj vlasnik u sredini nije se pojavljivao zadnjih preko trideset godina. Na tragu bratstva i jedinstva u kojem su vikendice građene Hrvat s desna i Srbin s lijeva dogovoriše se i svaki sa svoje strane probije zid i useli se u dio vikendice. Hrvat prizemlje, Srbin kat. Da su mi i prvi susjedi ja to ne bih zamijetio jer su prozori s unutarnje strane tako zamračeni da se ne može vidjeti upaljeno svjetlo u unutrašnjosti. Naravno, za mene luzera. Međutim prijatelj mi vatrogasac, profesionalno deformiran u osmatranju objekata, skrenu pozornost na činjenicu da se, ipak, vidi tračak svijetla na katnom prozoru kada je Srbin u svojoj kući, a u prizemlju kada dođe Hrvat. Jebiga, stvarno.
Koja snalažljivost, a ja se čudim kada Smradac na svom skuteru (s kacigom, obavezno) i prikolicom zakvačenom za skuter lagano kruži uličicama vireći u dvorišta vikendica iz kojih su se vlasnici vratili na kontinent pazeći da nije što ostalo na dvorištu pa da on to „spasi“. Da bura ne odnese.
