Grčka tragedija pretvara se u tragikomediju a najveći tragičar postao je Vida, a pozitivac ispao Bišćan. Vida je postao izdajnik zbog toga što ne na nogometnoj utakmici dao gol.
Nogomet je postao zanimanje pa to otprilike znači kao da preziremo vodoinstalatera koji
sanira puknuće vodovodne cijevi, susjedu koji nam nije drag.
Bišćan nije uzeo otpremninu koju mu po ugovoru pripada , pokazao je da drži do odgovornosti za posao koji radi, samo minuta dijelila ga je od titule heroja, ali čovjek ne može protiv sudbine.
Prošli tjedan jedan je “mladac” svojim automobilom srušio 67 godišnjeg biciklista, nakon nesreće izašao je iz automobila i čovjeku koji je ležao na pločniku još dva, tri puta, opalio udarac nogom.
Poslije toga sjeo je u svoj automobil i odvezao se s mjesta nesreće. O tome se pisalo malo, a to alarm koji bi morao probuditi sve odgovorne koji brinu o psihičkom zdravlju nacije.
Političari koji se tragikomično natječu tko će se više istaknuti u spašavanju ljudi koji su prema svim dostupnim fotografijama krenuli s letvama u kojima su bili čavli u u tučnjavu za koju su posljedice nepredvidive, nisu spasioci nego stimulans za nove junake s fantomkom preko glave, s toljagom u ruci.
Nisu došli s namjerom da nekog ubiju, vele naši, ni ovaj vozač nije imao namjeru pregaziti biciklistu, mislio je da na cesti nitko ne smije biti, ako je on za volanom.
Bahati si uzimaju za pravo da su gospodari života i smrti, da cesta mora biti prazna kada on s limenim ljubimcem juri ulicama, da golman na golu mora pustiti loptu u gol,ako se on kladio na takav rezultat.
Sportske kladionice jedan su od najboljih punjača proračuna i zbog toga našima nije stalo do reda na stadionima. Sve je u kocki, malo toga u igri, zbog toga su mladi ljudi u disocijaciji.
Zakon o neradnoj nedjelji ne odnosi se na kladionice, kruh se ne smije prodavati ,ali “sreća” se prodaje u svim poslovnicama po radnom vremenu, uz dostupno klađenje na internetu 24 h na dan.
U najvećem pijanstvu, pod sedativima ili buđenju iz noćne more, može se uplatiti listić sportske prognoze, uvijek spremne države da uzme svoj dio kolača od bunila čovjeka koji misli da sreća njega čeka da mu se osmjehne.
Klađenje je dobilo status religije u državi koja nema značajnu proizvodnju, bavi se turizmom ,koji opet ovisi o prognozi vremena.
Političari bez iskustva u realnom sektoru svoju fiskalnu moć mogu jedino održavati, na transferima naših ljudi koji rade u inozemstvu, turizmu, i kocki ali i prodaji nacionalne imovine.
Da bi prikrili svoj izvor moći , moraju biti i veliki donatori, lažni humanisti pred svijetom, a pljačkaši vlastitih građana.
Umirovljenici i radnici koji rade za mizerne plaće za političare su postali nevidljivi, beznačajni , njihovi problemi nisu tema, već samo faktor remećenja mira u izmišljenom svijetu obilja i sreće koja čeka po kladionicama, na cestama gdje vode utrke čije automobil brži, čije se felge sjaje više i čiji je udarac u tuđu glavu bio jači.
Vlasnici kladionica pokupovali su sve slobodne nekretnine na Gornjem gradu, djeca bez dana radnog iskustva voze automobile koje jedan najbolji radnik ne može zaraditi cijeli radni vijek, a ništa nema plemenitog u tome ako prodaješ lažnu nadu da će se sreća osmjehnuti baš tebi.
Novac je to često iz kasice prasice nečijeg djeteta koji sprema da bi kupilo dar majci za rođendan, kocka u obitelji najefikasniji je sredstvo protiv trudnoće, razara već formirane obitelji, dostupna poželjna za državu koja vode ljudi koji nemaju pojma kako se stvara dodana vrijednost.
Naši slavonski seljaci nemaju kome prodati svoju pšenicu, ministar Radman fali se kako je trasirao put za prodaju ukrajinske pšenice do kupaca koji su do sada bili kupci naše pšenice, novci zarađeni inflatornim udarom na turiste i građane idu u Ukrajini , naši penzioneri s 413 € prosjeka mirovine bore se s preživljavanjem, boje se umrijeti, jer nemaju za visoke troškove sahrane,a političari u revijalnom raspoloženju, otvaraju nove ratove.
No nije kraj lošim vijestima, sve može biti još i gore, ako dopustimo da državu vode isti ljudi, svi izračuni za mirovine idu prema tome da će mirovina biti u prosjeku četvrtine plaće, što praktički znači da će umirovljenici biti na četvrtini ljudskog dostojanstva.
Dragi umirovljenici ako ne želite da vam djeca i unuci ne krenu putem koji trasiraju vladajuće hulje koje su uzele sve stečene vrijednosti našeg minulog rada, moramo mijenjati ekipu koja nas vodi.
Njima nije ništa sveto, ni obitelj,ako je novac razorila kocka ili se raspala preseljenjem , nije ih briga , ako na nečijoj nesreći mogu profitirati.
Ovaj put svi na izbore, nema poslije kajanja, nema nismo znali, nema moj glas je samo jedan, jedan, po jedan je nepobjediva snaga protiv koje ne može niti jedna orbanizirana banda!
Ne nasjedajte svi su isti, nisu, većina je u borbi za goli opstanak , boje se budućnost svoje djece i sanjaju sasvim drugačije snove.
Hoćemo li se okupiti na istoj strani i tako pomoći da ti snovi postanu stvarnost, ovisi samo o nama!
Ljudi koji nemaju svoje snove postaju sluge huljama, a to ne želimo svojoj djeci!
Hoćemo pravedno!
Dragica Trumbetaš