Šta je to progovaralo iz njega, da li on sam, ili mentalitet, roditelji, traume koje je vukao, ko zna
Otišao je posle srednje škole, preko i daleko
Zaradio neke novce, što mu je bila glavna opsesija
Što više da ima, što bolja kola da vozi
Više ga je zanimalo ko je koliko zaradio, nego ko je šta stvorio
Knjige viđao samo u izlozima knjižara
Iako je bio inteligentan, ismevao je sve što ima veze sa tim
Samim tim i mene
Proradilo je nešto zajedljivo u njemu
I razgovori sa njim postali su mučenje
Ali kao i kod svake vezanosti, prihvataš nekoga kakav jeste
Pamtiš kakav je bio i neguješ tu sliku
Praštaš, ali boli
Nedavno sam ga sreo na ulici, sa kilažom ozbiljnom po zdravlje
Najiskrenije sam mu poslao pismo, kako to da reši, gde sam odmerio svaku reč
Tako me izvređao
Da sam zanemeo
Ideš iskreno, srcem, dušom, a dobiješ po faci
Kada, po ko zna koji put, ispliva iz nekoga sve ono najgore
Hajde da je prvi put
Nije
Posle, vraćajući film, pokušao sam da se setim kada smo se poslednji put razumeli
Možda još u osnovnoj
Nešto se u njemu okrenulo
I morao je sve da osudi i ismeje, prezrivo
Nikad da priđe kao čovek
Samo ono – ti si lud
Nenormalan
Razgovor sa tobom je čisto gubljenje vremena –
To mi je rekao nakon jednog susreta
Niko, nikad, mi to nije izgovorio, ni pre, ni posle
Uvredama se branio i kada ga niko ne napada
A ja sam, opet, u njemu tražio onog dečaka koga sam iskreno voleo
I kome sam se radovao
Ali je ljutnja u njemu prevladala
Nešto se okrene u čoveku
Posle sam pokušavao da shvatim, kako, zašto
Šta ga je toliko povredilo
Odakle sav taj bes
Osveta
Gledanje sa visine
I shvatiš, koliko god da je mlad
Isuviše mržnje u njemu
Čega godinama nisam bio svestan
Želeći da vidim ono što sam osećao
A osećao sam iskreno drugarstvo
Zaboravljajući da nismo više deca
I da sam ga odavno izgubio
Drug moj, nekad najbolji
Voleli se kao braća
Spavali glava do glave
Imali naše priče, snove
Sa godinama postajao sve ciničniji
Da se svaki pokušaj razgovora pretvarao u njegove uvrede
Kako sam prso
Kako sam propao
Kako sam zaluđen
Šta je to progovaralo iz njega, da li on sam, ili mentalitet, roditelji, traume koje je vukao, ko zna
Otišao je posle srednje škole, preko i daleko
Zaradio neke novce, što mu je bila glavna opsesija
Što više da ima, što bolja kola da vozi
Više ga je zanimalo ko je koliko zaradio, nego ko je šta stvorio
Knjige viđao samo u izlozima knjižara
Iako je bio inteligentan, ismevao je sve što ima veze sa tim
Samim tim i mene
Proradilo je nešto zajedljivo u njemu
I razgovori sa njim postali su mučenje
Ali kao i kod svake vezanosti, prihvataš nekoga kakav jeste
Pamtiš kakav je bio i neguješ tu sliku
Praštaš, ali boli
Nedavno sam ga sreo na ulici, sa kilažom ozbiljnom po zdravlje
Najiskrenije sam mu poslao pismo, kako to da reši, gde sam odmerio svaku reč
Tako me izvređao
Da sam zanemeo
Ideš iskreno, srcem, dušom, a dobiješ po faci
Kada, po ko zna koji put, ispliva iz nekoga sve ono najgore
Hajde da je prvi put
Nije
Posle, vraćajući film, pokušao sam da se setim kada smo se poslednji put razumeli
Možda još u osnovnoj
Nešto se u njemu okrenulo
I morao je sve da osudi i ismeje, prezrivo
Nikad da priđe kao čovek
Samo ono – ti si lud
Nenormalan
Razgovor sa tobom je čisto gubljenje vremena –
To mi je rekao nakon jednog susreta
Niko, nikad, mi to nije izgovorio, ni pre, ni posle
Uvredama se branio i kada ga niko ne napada
A ja sam, opet, u njemu tražio onog dečaka koga sam iskreno voleo
I kome sam se radovao
Ali je ljutnja u njemu prevladala
Nešto se okrene u čoveku
Posle sam pokušavao da shvatim, kako, zašto
Šta ga je toliko povredilo
Odakle sav taj bes
Osveta
Gledanje sa visine
I shvatiš, koliko god da je mlad
Isuviše mržnje u njemu
Čega godinama nisam bio svestan
Želeći da vidim ono što sam osećao
A osećao sam iskreno drugarstvo
Zaboravljajući da nismo više deca
I da sam ga odavno izgubio
Stefan Simić