Autor: Marjan Gašljević
Metaforu o povijesti kao učiteljici života složio je Ciceron prije dvije tisuće i šezdesetak godina vrativši se iz progonstva u godini Cezarove invazije na Britaniju, Ciceron je u Rimu zatekao ruševine svoje kuće: banda lokalnih opasnih momaka požurila se, za račun Ciceronova političkog protivnika, provesti u djelo protivnikovo pakosno, ali neopozivo rješenje. Politički marginaliziran, Ciceron je zamislio spokojni razgovor skupine najuglednijih i najkulturnijih rimskih političara pedeset godina ranije, u samo predvečerje niza ratova koje će Rimljani u Italiji povesti protiv svojih saveznika ili, naposljetku, protiv sebe samih.
Oni, i slabašni poznavatelji povijesti Banije kao što sam i sam, mogu se prisjetiti „popunjavanja“ Banije u drugoj polovici 17. stoljeća kada je Erdedy na Baniju bez stanovnika koje su rastjerali stalni upadi i pljačke Turaka preko Une doveo prvih 120 porodica od tamo nekuda. Jučer, bivši gradonačelnik Petrinje dok mu se zakotrljalo nekoliko suza niz obraz, u kameru na praznim ulicama Grada govori o stanovništvu koje je i prije potresa već „napola“ spakiralo kofere za odlazak. I Sisak je „tu negdje“ a Glina je već i ranije prešla taj prag.
Sat – dva prije tog kratkog razgovora neki je lik u nekoj zagrebačkoj „instituciji“ u kameru objašnjavao kako će lako riješiti problem Banije. Naime, prema njemu, stanovništvo u potresu razrušenih Banijski sela, naselja i zaseoka smjestiti će u kontejnerska naselja u gradovima a oni će, onda, ujutro odlaziti do svojih imanja na selu i hraniti kokice i drugo blago, saditi salatu i mrkvice pa, opet, navečer dolaziti u svoje kontejnerske apartmane, uživati u luksuzu i gledati, valjda, njega tako pametnog na televiziji.
Ideja i nije tako loša ako je usporedimo s „zimmer frei“ babama dolje na moru koje u svoje luksuzne apartmane preko ljeta utrpaju furešte a one se skutre u šupama i garažama čekajući da zahladi, brojeći devize i izvirujući da neće naići inspekcija.
I opet političari na katastrofi potresa pokušavaju zauzeti što bolju startnu poziciju za skore izbore banijska starčad, jer oni su banijska snaga i banijska većina, i drugi put u samo tridesetak godina brišu suze na hrpama građevinskog materijala koje su do jučer bili njihovi domovi, potpredsjednik Vlade, popularno zvani Torbonosac, svakodnevno frflja u kamere da će, „poslije 1. rujna iseliti sve stanare kontejnera“. I onda zločesta oporba pronađe tamo neku baku čiji je stambeni prostor preko noći, a da ga građevinski nitko nije ni taknuo, prešao iz crvene listice u zelenu. Druga, pak, starica pred vratima „svog“ kontejnera kuka jer mora napustiti kontejner, a nema pojma gdje bi se mogla smjestiti. I tako, od kontejnera do kontejnera, od ruševine do ruševine, a vrijedni stranački trolovi pljuckaju po tamo nekoj grani koja visi nad nogostupom ne želeći javnosti, u svoj svojoj nepismenosti, kazati kada će se nastaviti radovi na petrinjskoj školi, kada će biti završen Most Gromova kojeg popravljaju „još od stoljeća sedmog“ i što je, na koncu, djed najrevnijeg trola slavio 27. srpnja tamo neke godine u Banskom Grabovcu?
I tako, na tragu iskustava grofa Erdedyja iz 17. stoljeća, vlast na rubne, urbane dijelove Banovine dovodi, kao i u ono tužno povijesno vrijeme, neke totalne strance dok hrvatska mladost odlazi negdje drugdje tražeći mjesto politički i društveno uređenije od ovog u kojem vlast koja se tako voli zvati “domoljubna” ne prepoznaje i ne želi znati što čini jedan Narod: Zemlja, jezik, vjera i obitelj.
Istovremeno jedan, trenutačno, nepodoban politički lik cvili, „kako ga nisu pozvali u Pecki na tamo neki braniteljski spomendan,“ a bio je tada tamo. Bio sam i ja i, iskreno, sretan sam što me se nitko nije sjetio kao i prigodom drugih „braniteljskih glumatanja“ jer tamo sigurno neću sresti nikog od onih koji su tu stvarno bili. I taj nesretni Pecki samo je jedna velika rana na hrvatskom biću Banovine kojeg se, eto, usput, vjerojatno, sjetio i drugi potpredsjednik Vlade. Isti dan se nitko nije sjetio sela Skela na istoj toj Banovini koje je u taj datum temeljito spaljeno, a stanovništvo pobijeno. Ima li tamo, uopće, koji stalni stanovnik ili su samo sve rjeđi „vikendaši“ nešto kao i u Maloj Solini, Velikoj Solini, Donjem i Gorenjem Selkovcu, Turčenici, Baturima i drugim desetinama sela svekoliko razbucane Banovine.
“Povijest je košmar iz kojeg se pokušavam probuditi.” Trgnem se i vičem kao Joyce u Uliksu.