Evo opet tri stvari koje nemaju baš nikakve veze jedna s drugom. Da počnem sa svima nam poznatim drugom Titom. Ali ne ono: Drug Tito jaše na čelu kolone uskom stazom planinskom…
Kao što znate, prošli tjedan sam bio na onom brodu koji se zove “Rotterdam”. Moja supruga je imala rođendan pa je posada broda, umjesto da joj pjevaju Happy Birthday to You!, odlučila pokloniti joj knjigu o tom legendarnom brodu. I što ću nego pročitati tu knjigu. Imala je nekih 50 stranica pa to ide brzo. Međutim, negdje na polovici knjige naiđem na priču o našem drugu Titu. On je 1971. godine išao u Ameriku pa umjesto da ide svojim brodom “Galeb” (onom parnom dereglijom koja je parkirana u Rijeci), odlučio je ići brodom “Rotterdam” koji je vozio na liniji Rotterdam – New York. Moreplovci će mi odmah prigovoriti kad kažem “on se vozio”. Nije se vozio nego je plovio. Naravno, drug Maršal plovi prvom klasom jer mu to plaća Socijalistički savez radnoga naroda Jugoslavije (SSRNJ). To i nije ništa posebno ali ovdje je važno što je drug Tito odlučio u 2 sata u noći popiti wiski i popušiti cigaru (koju je vjerovatno dobio od Fidel Castra). Iako su svi restorani i barovi na brodu bili zatvoreni, odlučio je dati nalog (a kad Maršal da nalog, e onda ga se sluša) – da se probude konobari i da se otvori bar te da mu se servira piće. Koliko košta – košta, nije u pitanju jer to plaća Socijalistički savez radnog naroda Jugslavije. Maršalu se baš sad pije wiski i puši cigara pa onda nema tu trte – mrte. I Holandezi su mu naravno, ispunili želju i dobro naplatili, onako po holandski. Nema smisla da Maršal legne u krevet pored Jovanke, a da nije pijan. A što se pušenja tiče, ah, to zna samo Jovanka.
Slijedeća priča je o električnom biciklu. Električni bicikli su jako popularni u Holandiji. Holandezi su uvijek bili ponosni na svoje bicikle. To je ovdje sport broj dva (odmah poslije nogometa).Jako su me iznenadili da su tako lako prešli s klasičnog bicikla na električni. Moji poznanici znaju reći: “Danas smo prevezli 40 kilometara na biciklu!” Lako je to kad je na struju. Kotači se okreću na struju, a oni sjede na sjedalu i gledaju okolo i prave se kao da su pravi biciklisti. Lako je tako prijeći 40 km. Bez ikakvog naprezanja. Ja kažem jednom momku: “O, pa ti imaš električni bicikl.” “Ne, kaže on, ja imam E-bike!” Sranje!!! U Nizozemskoj ima 20 milijuna bicikala, a pola je električnih. Međutim, ti električni bicikli su meta organiziranih kriminalaca. Toliko ih kradu da osiguravajuća društva ih više neće osigurati. Svi ti ukradeni bicikli nestanu negdje preko granice Holandije i nikad se više ne vrate. Radi se o tisućama bicikala godišnje. Najviše se kradu takozvani fet-bike (debeli bicikli). To su oni s debelim gumama. Ti su popularni kod djece koja idu u srednju školu. Tate i mame im kupe fet-bike za nekih 2000 do 3000 eura, a sad će imati problem jer ih ne mogu osigurati. Prije 30 godina su mame i tate kupovali djeci skupe tenisice, a sad su prešli na fet-bike. Eto, to je napredak.
I za kraj još i ovo. Slijedeći tjedan je u Minhenu veliki sajam automobila, možda i najveći na svijetu. Zove se IAA Mobility. Idem tamo poslovno. Prije dvije godine sam bio prvi put pa me šokirala veličina tog sajma. Zadnje vrijeme u autoindustriji ima nekoliko tema, To su električni automobili, autonomna vozila bez vozača i sigurnost na cestama. Osim toga, koliko vidim ima i jako puno proizvođača električnih bicikla. Zadnje vrijeme se više ne govori o biciklima nego o ranjivim vozilima. To je zato što ima puno žrtava na biciklima. Ljudi nisu zaštićeni, a električni bicikli mogu ići brzinom od 40 km na sat. Čak i da se dva bicikla frontalno, sudare, vozači padaju mrtvi. Zamislite da oba idu 40 km na sat. To bi bilo kao da osoba na biciklu udari u zid sa 80 km na sat. To se ne preživljava. Javit ću vam što sam tamo doživio kad se vratim za desetak dana.
By Marijan Jozić