Kada čovjek oboli i dospije u bolnicu, čim se malko oporavi, počinje razmišljati o povratku kući.
Uskoro ću doma, drži ga i jača , a postoje istraživanja koja idu u prilog tome da ta nada djeluje jednako kao i terapija.
Stradalnici s Banije 2,5 god. trošili su život u kontejnerima, nisu se dali iz poznatog okruženja bez obzira, na sibirske uvjete zimi, a paklenski vrućine ljeti, jer su se nadali da će to vrijeme proći da će se vratiti doma.
Smjenom ministra koji je obećavao povratak doma, ta se nada podgrijavala, snovi tih ljudi dobili su konture stvarnosti
.
No ministar je imao svoj plan, povući novce iz EU, preseliti ljude bilo kuda, samo da nisu u kontejnerima, jer oni dokazuju da se za te ljude nije ništa promijenilo, pa stanovnike kontejnera preseljuje u terapijske sobe u terme Topusko.
Veli ministar da imaju individualan pristup svakom stradalniku, nude im terapijski sobičak ili ništa drugo.
Ti ljudi imaju izbor, u sobicu u kojoj je vrijeme stalo devedesetih , ili neka se snađu.
Život u sobi gdje nema obilježja doma, za zdravog čovjeka je gori od zatvora, život za bolesnog, bolna spoznaja da je došao na kraj puta.
Bačić je tim ljudima uzeo smisao njihovog trpljenja, ugasio nadu, koja ma kako slabašna bila, ali je ipak tinjala, da bi imao pokriće za novce koje je dala EU za zbrinjavanje tih dvostrukih nesretnika.
Jučer se internetom proširila tablica koja pokazuje koje se države najbolje odnose prema svojim umirovljenicima. Među prvih četrdeset su:
Island, Irska,Estonija,Mađarska, Litva,Latvija,Rusija, Kina, Grčka, a susjedna Slovenija na visokom 21 mjestu, ali nema Hrvatske.
Kriteriji ne priznaju standard koji se postiže sakupljanjem plastične ambalaže.
Ova tablica našem “Pinokiju” koji se ovih dana pohvalio najvećim rastom gospodarstva produljuje nos za novih pola metara
Mnogi od nas odrastali su uz knjige Pearl Bak koja je realistički opisivala život u Kini i poslije svake pročitane knjige bili zahvalni na mjestu gdje živimo , s onim što imamo.
Sada oni imaju, a mi nemamo.
Grozili smo se legendi s hladnog Islanda po kojima su starce koji su izgubili zube, pa više nisu mogli zubima štaviti kožu, odvodili na pustopoljinu da s njima nahrane medvjeda.
Island je danas treća zemlja po kvaliteti života za starije osobe, Irska četvrta, a još se sjećamo da je oko 16 000 Iraca pomrlo na brodovima kojima su bježali u Ameriku, bježali od gladi, jer je bolest uništila krumpir kojim su se hranili.
Danas smo mi njih pretekli po dubini crne rupe koju nosi siromaštvo ljudi koji više radom ne mogu priskrbiti svoj kruh, rukama posaditi krumpir, a one koji imaju komadić vrta stavili doživotno u terapijsku sobicu i ugasili nadu da će ikad više imati dom sa štednjakom na kojem miriše kava, opijat koji svako jutro podiže one koji su odustali od borbe koje nosi novo jutro, novi dan.
Najbrže rastuće gospodarstvo u EU uz milijun siromašnih ljudi otvara niz novih pitanja, no jedno koje se nameće:
Gdje su pare?
Gdje su pare za obnovu, gdje su pare za socijalno zbrinjavanje siromašnih, gdje su pare uplaćene u mirovinski fond za stare dane, gdje su nova radna mjesta na kojima rade ljudi koji nastavljaju Bismarckovu viziju starosti.
Hrvatska nema vizije, odričemo se tradicije , a nemamo novi plan koji bi nadomjestio tradiciju.
Izgubljeni u korupciji, nepotizmu, postali smo zemlja koja bilježi najveću smrtnost s padom godina doživljena.
Moramo se potruditi da nađemo izlaz iz tunela u kojem je “Pinokio “ugasio svjetlo da ne vidimo kako mu nos ubrzano raste .
Priča iz davnina o Pinokiju nije bajka, već tragedija koju živimo, vrijeme je da se trgnemo i uzmemo život u svoje ruke, bez toga, nas na kraju tunela čeka ponor u koji ne dopire svjetlo!
Imamo novu priliku, da izaberemo nove ljude, koji će vratiti nadu, starosti vratiti dostojanstvo, učiniti ju spokojnom, jer nama malo za sreću treba.
Pogled na voljene, pored sebe, na sitne radosti koje nosi darivanje, na susret s prijateljima s kojima dijelimo uspomene!
@ hoćemo pravedno!
Dragica Trumbetaš