Kad se klinci zezaju, zezaju li se?

Autor: Marjan Gašljević

Roditelji, a posebno djede i bake koji se „bave“ s djecom i unucima svakodnevno se nađu na raskrižju svojih i dječjih promišljanja. MI, uglavnom, mislimo da su naši klinci uvijek mali i da ništa ne kuže ne pitajući se, bar u nekim trenucima, da li možda mi ne kužimo. Moji malci su 11 i 13 godišnjaci, a baka i ja na pragu sedamdesetih. Kako roditelji rade mi se dosta bavimo s njima od učenja, pisanja zadaća, jela, vozanja u školu i treninge do igranja i istraživanja okoline. Koliko li su nas samo puta zatekli i iznenadili svojim razmišljanjima i postupcima. Baka i ja nikako da prihvatimo da za njima kaskamo bar dvije generacije makar smo i mi revni korisnici društvenih mreža i različitih gadegata ipak poruke s njih i iz okoline do nas dolaze drugačije i u drugačijem obliku.

Kako ono kaže jedna baka: „Ja sam vam po profesiji susjeda. Zavidim, oblajavam, proklinjem, manipuliram i informiram.“ I sve to iz prve ruke.

„Što ste jučer na prvi dan škole radili na nastavi?“
„Imali smo sat razrednika i na njemu smo se zajebavali. Birali smo predsjednika razred i blagajnika.“
„Pa kakva vam je to zajebancija. To su ozbiljne stvari.“
„E vidiš, nisu. Izabrali smo D. za predsjednika i ako se nije kandidirao jer on voli muljati i manipulirati s drugima nešto kao i njegov tata. Za blagajnika smo izabrali P. i ako se nije kandidirao jer njegova mama godinama revno kod roditelja skuplja novčane priloge „za učitelja/icu.“

Hm, klinci 10 – 11 godina pa uočavaju takve stvari pa ih, kao sprdačinu, produciraju kroz svoj razred. Na žalost praksa takvih „koji sakupljaju novce za učitelje“ nastaviti će se i u punoljetnosti kada će gurati i birati bitange da bi se poslije lupali po glavi shvativši da to više nije zajebancija.

Kako se oni u tim godinama grupiraju i dijele vrlo je zanimljivo i kako tako podijeljeni međusobno djeluju često i uglavnom preko granice dopuštenog i realnog. Mi, tzv odrasli, najčešće ne vidimo poruke iz tog ponašanja najčešće to tumačeći kao „dječja posla“.

Da li su dječja posla ako dječak, uglavnom izoliran od ostatka razreda, hodajući nogostupom „iz šale“ gurne drugog dječaka na prometnu ulicu ili mu saplete noge dok ovaj trči za svojom klapom. Mnogobrojni su različiti primjeri opasnog ponašanja koje se uglavnom tolerira jer „mama skuplja novce“ ili je tata „moćni lokalni političar ili poduzetnik“. Školu to, naravno, ne zanima jer bi svako čačkanje oko asocijalnog ponašanja njihovog učenika bacilo negativno svjetlo na, inače, savršenu školu. Opće je poznat nedostatak školskih psihologa, pedagoga i drugih stručnih radnika ali apsolutno i u cijelosti uvažavamo politički odabir rukovodnog kadra.

Da bi, uglavnom, zadržali „status qo“ često prepuštamo roditeljima, čak ih i podržavamo, da rješavaju probleme odnosa među djecom što je najgore moguće rješenje jer „moja princeza/princ su najbolji i savršeni“.

Linija najmanjeg otpora najbolje je i najbezbolnije rješenje. I to naši malci itekako dobro čitaju i, na žalost, koriste. Najebu, uglavnom, oni koji vjeruju u savršenost obrazovno-odgojnog sustava.