Novinar: Antun Petračić
Foto: A. Petračić i Sisačko-moslavačka županija
Prvi dan nove nastavne godine, cijeli ponedjeljak 4. rujna, u Sisku je prošao u znaku nove-stare zgrade Gimnazije Sisak.
Jedan od najljepših ponosa toga grada, građevinska ljepotica iz 1936. godine, teško je stradala u petrinjskom potresu koncem prosinca 2020. Od tada se ova kuća, od osnivača Sisačko moslavačke županije temeljito obnavljala, a radovi saniranja, učvršćivanja, proširenja, opremanja i uređenja donijeli su znatne novosti poboljšanog korištenja cjelokupnog prostora.
Uz dotjeranu prepoznatljivu vanjsku vizuru na starom mjestu, unutrašnjost nove Gimnazije Sisak proširena je sa 650 m2 na preko 4000 m2, preuređeno je potkrovlje, ugrađen lift, instalirana najmodernija i najsuvremenija oprema i uređaji, a još će i obnovljeno asfaltirano sportsko dvorište dobiti gumiranu podlogu… Vrijednost ulaganja je oko 6,2 milijun eura, a SMŽ je sredstva pribavila preko Fonda solidarnosti.
Sve je to sada omogućilo nastavu u samo jednoj smjeni, za upisanih 320 učenika u 19 razreda programa opće, jezične i prirodoslovno-matematičke gimnazije. Za ovogodišnji rujan u prvi razred ove najstarije sisačke obrazovne škole u četiri razredna odjela upisano je 84 novih učenika.
Dovršetak obnove i vraćanje Gimnazije na svoje pravo mjesto, nakon početnih seljenja po gradu i privremenog korištenja prostora Županije, dok je trajala velika obnova matične zgrade, s dva događaja obilježen je protekli ponedjeljak.
Prijepodne su sisačko-moslavački župan Ivan Celjak i ravnatelj Gimnazije Božidar Dujmić presijecanjem vrpce svečano označili dugo željeno otvorenje, a na večer je, na otvorenom ispred zgrade u središtu Siska, posebnim svečanim, programom, nazvanog i spektakularnim ( zbog vatrometa na kraju), označen novi početak ove ustanove.
Dio sadržaja bio je posvećen bivšim i sadašnjim gimnazijalcima, njihovim profesorima i cjelokupnom obrazovanju Sisačko moslavačke županije, u kojoj tradicija gimnazije u Sisku neprekidno traje od 1919., s tadašnjim početkom rada Realne gimnazije.
U dijelu ove noćne svečanosti, vlastita sjećanja, uspomene, zgode i doživljaje iz školovanja u ovoj školi, video-filmom ili izravnim kazivanjem na priredbi, dali su i nekadašnji učenici, a među njima i potpisani umirovljeni novinar iz Petrinje. Odazvao sam se na javni poziv Ureda župana SMŽ i poslao sažetak svoga srednjoškolskog obrazovanja od 1958. do 1962. godine u ondašnjoj Gimnaziji Vladimir Majder – Kurt.
Video prilog snimljen je u petrinjskom parku, na klupi glavne aleje ispred sv. Lovre i na rubu fontane ( bez vodoskoka) uz figuru popularnog bakrenog dječaka na žabi, a iz opširnijeg iskaza dugogodišnjeg novinara svih vrsta medija tijekom 60-godišnjeg bavljenja ovim poslom, kolege iz SMŽ montirale su dijelove sjećanja, naravno da nisu mogli objaviti sve kazano i ispričano.
Kao podloga za svečarski video istup na gala svečanosti 4. rujna 2023. poslužili su „štikleci“ iz moga pisma SMŽ, kojeg, evo, u cijelosti objavljujemo i na našem portalu.
PETRINJCI SU UVIJEK U VEĆEM ILI MANJEM BROJU, NEKADA I SADA, POHAĐALI GIMNAZIJU SISAK
PETRINJA – Petrinju i Sisak, najveće susjedne gradove u SMŽ povezuju prometnice s lijeve i desne strane Kupe, ali i mnoge druge spone, među kojima i odgoj, obrazovanje…U srednjoškolskoj povijesti takva je Gimnazija Sisak, u kojoj važno mjesto drže i naraštaji iz Petrinje, kako zaposleni ( i umirovljeni) profesori, tako još brojniji učenici, nekada i sada.
Oni najstariji već su u (pra)djedovsko veteranskim i (pra)bakinim seniorskim godinama, a nekada bili mladi Petrinjci svakodnevni đaci-putnici u ondašnju školu s imenom Vladimir Majder – Kurt. Iz Petrinje je pohađanje ove Gimnazije bilo važno jer takve nastave nisu imali u svome gradu, gdje je dugovječnu tradiciju držala Učiteljska škola, godinama jedina srednja ustanova. Gimnazija u Petrinji otvorena je tek 1961., tada za našeg maturalnog, završnog, četvrtog razreda u Sisku.
Između svih godišta Gimnazije Vladimir Majder-Kurt, jedan se razred, i to samo školske godine 1958.-1959., posebno izdvaja: bili smo zasebni, područni, samostalni odjel škole iz Siska, a sa školovanjem u Petrinji. Sve predmete po gimnazijskom programu predavali su, i naravno ocjenjivali, profesori-nastavnici iz zbornice domaće Učiteljske škole, a jedino je u povremeni nadzor i upoznavanje s nama gimnazijalcima dolazio ondašnji direktor u Sisku, prof. Tomo Papa. Razrednik nam je bio „učiteljski“ prof. hrvatskog jezika Ivan Sović.
S oko 40 učenica i učenika taj miješani petrinjski 5. f razred „živio“ je samo godinu dana jer smo već od rujnu 1959. postali putnici i u novoj sredini Siska raspoređeni u ostala odjeljenja 2. razreda, po ondašnjoj novouvedenoj reformi brojenja od prvog do četvrtog razreda Gimnazije. Tako smo skupa, uz sve đačke probleme, brige, dobre ili loše ocijene ( pa i jesenske popravke predmeta ili ponavljanja cijele godine) s domicilnim Siščanima i vršnjacima pridošlih iz ostalih mjesta i naselja Pokuplja, Banovine i Posavine, u rano ljeto š. g. 1961.-1962. okončali srednjoškolsko obrazovanje. U tri završna razreda, 90 nas je maturiralo kod razrednica Davorke Brkić-Mikulić (prof. matematike), Dore Bardić (njemački jezik) i Slavice Vegh (zemljopis), a glavni „izlazni“ dokument potpisala tadašnja direktorica prof. Štefica Beljan.
Ove tri godine pohađanja srednje škole u Sisku nama Petrinjcima iz početnog 5. f razreda, kao i ostalim mlađim i starijim putnicima, prošli su u specifičnim uvjetima svakodnevnih organiziranih skupnih jutarnjih odlazaka i popodnevnih povrataka u zasebnom đačkom autobusu. Vozilo se znalo i kvariti pa nismo čekali popravak ili dolazak zamjenskog, ni marili za nastavak puta do izlazne postaje ( i ulazne stanice) kod tzv. Doma JNA, već se spontano pješice vraćali u Petrinju (bilo je slučajeva takvog povratka iz Mošćenice, pa čak iz Naselja ili s Brzaja blizu bolnice…).
U Petrinji smo pak bili samostalni dječaci i djevojke u razvoju, bez sretanja ili bilo kakvog nadzora svojih gimnazijskih profesora iz Siska, izuzev one prve 1958.-1959. kada su nam sugrađani bili domaći predavači iz Učiteljske škole.
U prve dvije godine ondašnjeg školstva postojao je obvezatni proizvodni rad zbog kojeg smo u Petrinji odmah s jeseni 1958. brali kukuruz s poljoprivrednih njiva Gavrilovića, a iduće godine dolaskom u Sisak „pomagali“ u građevinskoj sanaciji kula i zidina Starog grada. U restoranu te starine iz turskog doba, u lipnju 1982. slavili smo 20- obljetnicu mature.
A taj završni ispit u lipnju 1962. sastojao se od pisanja eseja iz hrvatskog jezika (moja tema: Tito, građanin svijeta) i izrade maturalne radnje s njenom obranom iz po volji odabranog predmeta, za mene iz zemljopisa: Indonezija – zemlja suprotnosti s tisuću otoka. Godinu dana ranije prethodni gimnazijalci imali su još manje, samo jedan maturalni predmet.
U prepuno sjećanja na tu prošlost, u nezaboravnim uspomena ostali su, među inima, tradicionalna maturalna zabava održana u Velikom kaptolu, sadašnjem sjedištu Sisačke biskupije, te višednevno maturalno putovanje započeto vlakom od Siska do Rijeke, s Raba brodom „Dalmacija“ do Herceg Novog, u povratku brodom „Vuk Karadžić“ do Dubrovnika pa uskotračnom prugom za Sarajevo i klasičnom željeznicom do Siska.
Naša generacija maturanata iz 1962. redovno se na godišnji objed u Sisku okuplja svakog prvog vikenda u lipnju, a tog lanjskog mjeseca 2022. nas 24 iz triju ondašnjih razreda proslavilo je 60 godina ispita zrelosti. Utvrdili smo da je u šest desetljeća umrla zamalo polovica školskih kolega, a vijesti o vječnom odlasku stizale su i ovu zadnju godinu dana.
U središtu Sisku, u nama poznatu, prepoznatljivu zgradu ljepoticu ( iz 1936.g.) lani nismo mogli ući zbog velikih oštećenja i radova na cjelovitoj sanaciji poslije podzemne katastrofe 28. i 29. prosinca 2020., pa nas ta zadaća čeka idućeg lipnja, na 62. obljetnicu odlaska iz naše Gimnazije.
S velikom nadom i veseljem iščekujem i u rodnoj Petrinji okončanje slične obnove izvana i unutra cijele dvokatne povijesne učiteljske neorenesansne zgrade otvorene 1. listopada 1871. U njoj sam prije 65 godina počeo gimnazijsko školovanje u 5. f. razredu, a u istoj tzv. Školskoj ulici u prvoj susjednoj zgradi (sagrađenoj 1862.) š. g. 1950. napravio onaj početni pučkoškolski korak. Sada su u toj Ul. Ivana Gundulića aktivirana čak četiri velika gradilišta izgradnje-obnove teško oštećenih povijesnih simbola središta Petrinje.
Moja osobna poruka povezana je s jedinstvenom željom: Neka u oba naša grada prava i kvalitetna izgradnja školskih kuća završi što prije, za sigurno trajno nasljedstvo novim naraštajima srednjoškolaca, i Siščana i Petrinjaca!
Svima bilo sretno i uspješno!
Antun Petračić – Toto: umirovljeni novinar, Petrinja
