Autor: Marjan Gašljević
Danas smo, dakle, državotvorno, kulturološki, gospodarski i u ljudskim pravima toliko uznapredovali da, bez da se kome zamjerimo, možemo cijeli jedan sustav nazvati „prirodnim neprijateljem“ ma bio taj sustav i trećina trodiobe vlasti na kojoj počiva Država. Država je, dakle, „prirodni neprijatelj“ građanima koji posegnu za njezinim dobrima, kako to tumače odvjetnici tih građana, u kojem god obliku ta dobra bila, a s tim automatski i odvjetnicima koji brane te građane koji su, možda, posegnuli za tuđem. Predsjednik se čudi što organi progona nisu uhitili osobu u trenutku predaje skoro 2 milijuna kuna i tako imali corpus delicti. E, da su to učinili odmah bi iskočio odvjetnik i optužio organe progona da su „ometali njegovog klijenta koji je obavljao posao za kojeg tek treba dokazati da je lopovski.“
Da ne navučem vraga ili nekog „crvenog“, jer „crveni“ uvijek brane tekovine koje danas uživamo, neću niti u primisli spominjati stranačke pripadnosti hrvatske Remetinačke elite jer ja sam i tako uvijek „plavi“ ali neću niti negirati postojanje „modusa operandi“ koji je isti, uglavnom, za sve koji obnašaju vlast. Bez imalo zadrške previše je puta do sada posvjedočeno o postojanju „crnih fondova“ iz kojih se financiraju razne aktivnosti stranaka ali i njihovih elita. Do „pucanja“ sustava uglavnom dolazi kada se netko od „igrača“ zaigra pa uzme sebi više nego mu, po „stranačkim, Dukađinijevim zakonima“, pripada. Tada u akciju kreću goniči i krtice. Javnost se zabavlja nekoliko dana, pravosuđe godinama i priča završava kao i u zlatna vremena braće Grimm ili Andersena: „I živjeli su dugo i sretno.“
Javna nabava, dodjela koncesija, raspodjela i namjena poticaja su bazeni iz kojih se uvijek uzimalo i uzima. Stvari tako savršeno funkcioniraju a nigdje nisu službeno zapisana pravila. Za to postoje sotine i tisuće pravila kako stati na kraj onima koji igraju po tim nepisanim pravilima. „Država je prenorimrana.“ Često ćemo ćuti iz „običnih“ poduzetničkih usta. Naravno, u prenormiranom sustavu izuzetno je teško plivati pa što ti onda drugo preostaje nego zaplivati u mirnim i plitkim vodama što je „običnom“ poduzetniku izuzetno teško jer on itekako zna kako izgleda zaraditi kunu svojim radom.
Raspisaše, dakle, nedavno natječaj za šefa USKOK-a. Dakle osobu koja bi bila, ili trebala biti, strah i trepat svih hrvatskih lopina, mutikaša i svekolikih štetočina. Očekivanje je da će za tako visoku i važnu poziciju u vrhu hrvatskog “trećeg stupa vlasti” nastati prava otimačina stručnih i savršenih pravnih stručnjaka željnih pravde u voljenoj im Domovini. Međutim, puf, ćorak. Nitko se neće prihvatiti tog časnog i viđenog posla posla.
Posao je, dakle, viđen, časan i dobro plaćen. Pa kako onda to da hrvatski siromašci neće u taj posao?
Kada se malo bolje razmisli pronalazi se mnogo argumenata da taj posao i nije nešto privlačan. Em ti je sve što prikupiš kao dokaz protiv nekog marifetluka nezakonito (bar tako tvrde i na sudovima dokažu vješti odvjetnici), a ako, pak, kojim slučajem sklepećeš nekog zatečenog u “krivinalu” utvrdi se da je, “iz dobre i viđene familije”, pa je red da ga pustiš, a onda ti ta, “dobra i viđena familija,” u zahvali “gurne neki skupi sat, stan, gradilište metar u moru i taman kada počneš uživati u tim dobrima neki zavidnik iz tvojih vjernih i pouzdanih redova “slučajno” nadobudnim novinarima pusti tu, sada, zakonitu snimku inkriminiranje radnje kada si uz traminac nevješto petljao oko Rolexa vežući ga na časnu i poštenu ruku.
Na Pravu, čak i onom u Mostaru i Prijedoru, nisu te podučili da nema računice ganjati “krivinalce” i da je daleko isplativije uflokiti se u neki od mnogobrojnih interesnih ili klasičnih gangova za koje ćeš po potrebi kokodakati; “Dokazi su prikupljeni nezakonito!” Preostaje ti, eto, ako si već ponikao iz neke sirotinjske seoske familije i diplomu stekao na onoj poznatoj maksimi, “tko nema para neka uči,” ganjati bakice koje na ulici prodaju grincajg jer one sigurno nisu “iz dobre i viđene familije.”