Kada nemaš svoju decu, a stalno te pitaju kada ćeš da ih imaš
Često volim da kažem
Da su sva deca sveta moja
I gledam ih tako
Decu ne treba imati na silu, ili tek da bi ih imao
Prvo treba da sretneš tog nekog, i zavoliš
Pa tek onda…
Ali nije tragedija nemati decu
Tragedija je imati ih, a biti najgori mogući prema njima
Ili ih napustiti
Ili ih povrediti da ni ne zavole život…
Možeš biti otac mnogoj deci
Bez da su tvoja, važno je šta u tebi vide
Podršku, zaštitu, neku vrstu podstreka na svom putu
Znaš da neće da te zaborave
I biće uz tebe kada ti je najteže
Na odlasku mnogih
Koliko god da nisu imali svoju decu
Videlo se koliko ih je ljudi ispratilo
Pravi roditelji su oni koji u tebi nešto probude…
Nešto trajno, večno…
Setim se mnogih uzora koji nisu imali decu
Tesla, Andrić, Vladeta Jerotić, Niče, Sioran, Berđajev…
Desanka Maksimović, Isidora Sekulić…
Dragan Nikolić i Milena Dravić…
Branko Kockica i njegova supruga…
A čitav život posvetili deci, i stvarali za decu…
Itd…
Nisi roditelj samo kada imaš decu
Nego kada sazriš kao čovek
I u mnogim situacijama si to drugoj deci
Bez da si im nešto na papiru
Ko to oseća, ili radi
Zna o čemu pričam
Ko ima u sebi ljubav, razumevanje
Najbolji je roditelj
Pre godinu dana napustio nas je Balašević
More ljudi je žalilo za njim
Sve su to njegova deca
Kojoj je, na neki način, bio i roditelj
Tako ih je i zvao na koncertima – deco. –
I nema ništa lepše
Nego kada mladi u tebi to vide
Ćaleta
Oca
Starijeg druga, prijatelja
Ili majku, drugaricu, kada je u pitanju žena…
To je možda i najveći kompliment
Ne samo biti roditelj
Nego kada mnoga deca u tebi to vide
I veruju ti
Osećaju se sa tobom sigurno
I znaju da nećeš da ih izneveriš
I da ostaješ zauvek sa njima
Tvoj dragi lik
Koji je u njih verovao
I pružio im ruku
Kada niko nije
Stefan Simić