Kada se jednom zapitamo gde nam je prošao život
Koliko smo sati dnevno dali društvenim mrežama, televiziji
I kojekakvima
Biće nam žao, ozbiljno žao
Shvatićemo to kada nećemo moći puno da promenimo
I kada ćemo slaviti svaki dan
Zato treba šetati, ili isključiti sve, bar na nekoliko sati
Da bi čuli sebe, svoje misli, ili svoje stvarno bliske ljude
Ovako, u sveopštem ludilu, navijanju za, ili protiv nekoga
Mi gubimo
Naše vreme, našu energiju, naš mir
To nam posebno bude jasno kada na ulici sretnemo nekoga
Za koga smo mislili da mu je stalo do nas
A on nas ni ne prepozna, ili napravi čudan izraz lica kada mu se javimo
Ne budite ničiji lajk
Ne budite ničiji šer
Ne budite ničija korisna budala
Jedno je poštovanje, ali drugo je gubljenje vremena
Jedno je zajedničko stvaranje nečega, ali drugo su iluzije
Bolje ne pratiti ništa, nego slušati gluposti
Pola dana provedem bez interneta
I to su mi najsrećniji sati
Najviše sam svoj kada me ne ometa ništa
Odmor više nije pobeći od ljudi nego se skloniti sa društvenih mreža
Nekad su ljudi bili naporni, sada su sve te vesti, informacije
Posebno što je većina toga potpuno nepotrebno
I mnogo šta može i bez nas
Samo mi ne možemo bez sebe kada se toliko potrošimo
Da nam ne ostaje više ništa svoje
Postoji život i van interneta
Knjige na polici
Ljudi
Priroda
Životinje
1001 aktivnost od koje ne bile ni oči ni glava
A emotivno smo ispunjeni
Postoji i ćutanje, razgovori, muzika
A ne samo vesti i ko je šta kome rekao, ili šta je obukao, ili gde je išao
Šta smo mi rekli, i gde smo mi išli
O tome treba brinuti
A ne samo telefon u ruke i hipnotisanost koja ne prestaje
A duša prazna
Živite ljudi
Posle je kasno
I kada jednom prođe, niko, i ništa, ne može da nam vrati
Ono što imamo sada
A da toga nismo ni svesni
Stefan Simić