Danas je dan kada prebiremo po uspomenama koje su nam trajno ostavili naši dragi koji više nisu s nama. Mnogi su već odnijeli cvijeće i uz treperenje svijeće u mislima vratili slike dragih naših.
Život je pun bola i rastanaka , no kad izgubiš roditelje ma koliko velika obitelj ostala, samoća zazebe, uvuče se u srce i tamo ostane.
Stojeći uz grob često se pitamo zašto nam se čini da je s njima bilo lakše.
Naši stari znali su u nama ugraditi povjerenje u život i ljude, nadu da zlo dođe i prođe.
Kada je vani bjesnila oluja a otac je otvorio vrata i zastao na pragu da se s njega ocijedi voda, znali smo da je otac jači od oluje, vjerovali smo da će uvijek tako biti, da će sutra opet sunce probiti oblake, ako ne sutra onda prekosutra, iza nadanja opet je nadošla nova nada.
Kada se majka porezala sa srpom, krv je šikljala, no ona je znala s kojom travom treba oviti prst da to prestane.U očima nije bilo panike, nego su zračile sigurnošću.
Bilo je groznih padova, kada je tuča sravnala žito sa zemljom, u tišini se tugovalo, ali sutra je već bio novi plan, što staviti u zemlju da do jeseni donese plodove koje će prehraniti obitelj.
Poslije padova, ustajanja su bila trijumfalna, bez ljutnje na prirodu, a nad sudbinom se nije imalo vremena kukati.
Najteže je bilo kada su djeca odrastala i opraštala i odlazila od kuće u nepoznat život, među nepoznate ljude potpuno sami .
Majka bi danima prije okretala glavu, skrivala suze, ali su njezine riječi ohrabrivale, htjela je da ponesemo sa sobom nadu da će već sutra biti bolje.
Roditelji su ostajali sami u borbi sa životom, prirodom i živjeli za susrete, osluškivati hoće li čuti naše korake na putu kojim smo otišli u nepoznato.
Danas je drugačije, puno je manje nade da će sutra biti bolje. Naša djeca ne oslanjaju se više na zemlju iz koje svako proljeće nikne trava, njihov siguran kruh više nije u njihovim rukama.
Na grobovima više nema cvijeća koje je raslo u vrtu blizu kuće, nema svijeća , grobovi su puni lampiona koji su došli s novim vremenom u kojima neka nova rješenja trajno narušavaju odnos prirode i ljudi.
Skupi aranžmani zamijenili su trud oko uzgoja i vještinu aranžiranja osobnih uspomena u vezi osobe koje su trajno ostale u sjećanju. Svaka rascvjetana glavica cvijeta, dijelom je budila uspomene na neki trenutak u životu koji je bio zajednički.
Danas toga više nema, ni vrtova gdje se uzgaja cvijeće za odlazak na groblje taj dan, krizanteme su postale biznis kojim se bave profesionalci, oni oblikuju i aranžmane, koji su vrlo lijepi da bi postigli bolju cijenu.
Uspomene nemaju ništa s tim, naglasak je na materijalnom statusu kao i općenito u životu koji su nametnuli oni koji imaju, strah da se ne izgubi materijalno bogatstvo postao je moćno oružje.
Ovih dana buknuo je novi rat, tisuće civila stradavaju svaki dan, starci, žene, djeca, čitave porodice, ne ostaje nitko tko bi ih oplakivao ni pobrinuo se da imaju gdje počivati svoj vječni san.
Svijet se nadmeće u proizvodnji oružja kako bi se sa što veće daljine pogodila meta, države se takmiče u proizvodnji straha za neke druge ljude.
Ni u našoj zemlji nije drugačije, drže nas proizvođači straha u šaci, starcima prijeti glad, mladima prijeti nestanak egzistencije, a garnitura na vlasti širi netrpeljivost, umjesto nade.
Došli smo do toga da se sa strahom budimo , sa strahom ustajemo, kroz dan se bojimo da će netko od političara u vlasti, svojim osobnim interesom, ugroziti sigurnost naše zemlje i naši voljenih, koji žive pored nas.
Uz to se bojimo da će poskupjeti nešto toliko da više nećemo moći kupiti, da će neko naš izgubiti posao, da će stići nova ovrha za račun za koji je davno izgubljena potvrda, a najviše se bojimo da će netko naš otići tamo gdje je straha za egzistenciju manje.
Danas naši dragi ne odlaze u svijet s bojom u očima u kojima vidimo siguran povratak, odlaze s tupim bolnim sjajem , pristajemo na to da nam oholost ubija dušu, da se ne obaziremo na one koji pate, zbog hirova, zbog modnih trendova, zbog čiste obijesti.
Postali smo neosjetljivi na djecu koju gladuju, zaobilazimo susjede koji nemaju, radnici na minimalcu koji ne pokrivaju osnovne troškove života, dopustili smo namjerno stvaranje sirotinje.
To nije društveno uređenje, to je društvena devijacija namjerno izazvana strahom.
Vlast dopušta da se oni koji upropaste velike firme, besramno obogate nakon gubitka egzistencije na stotine radnika.
Dopustili smo da u firmama gdje se svaki dan, radnici zbog gubitaka, boje za posao, ljudi višestruko namireni financijski za 3 života, produbljuju rupu gubitka s dodjelom bonusa sebi.
Došli smo do toga da banke reketare svoje klijente naknadama za dizanje njihovog novca, Vlast žestoko brani one koji imaju bogatstva koje nisu mogli zaraditi, a ne štite one kojima je svaki euro važan za preživjeti.
Dragi ljudi ne dajte da nam strah obuzme preostali dio života, moramo zemlju vratiti na pravi put s kojeg nas neće maknuti obijest, nitko nas ne smije gurati u stranu dok odajemo počast žrtvama, u pijetetu prema žrtvama ne smijemo dopustiti nikakve podjele.
Ne žrtvujmo budućnost naše djece radi besramne pohlepe vlastodržaca, ne dopustimo da 30 godina plaćamo pobjedu u ratu generalima koji su postali generali poslije svih bitaka, ne bi oni pobijedili da nije bilo nas i naše djece.
I naša su djeca u rat hrabro krenula, bez zaklona i oružja, patile su i majke i žene i djeca, umirali smo od straha, za njih i za budućnost djece koja je doma ostala.
Domovinski rat je rat kojim se brani Domovina, mjesto za život njezinih građana, svako daje onoliko koliko zna i može, mnogi naši nisu se živi vratili, danas smo u mislima s njima tužni , ratni profiteri uništili su svetost njihove žrtve.
Naša je dužnost obraniti svetost žrtve svakog poginulog branitelja, ali i pravo na dostojanstven život svakog preživjelog koji se nije sjetio da naknadno naplati svoje učešće u ratu
Tuga i počast preminulom nikoga nije ugrozila, a prijetnje unose nesigurnost u život, strah ali i uništavaju povjerenje među nama.
Borba za dostojanstvo građana naše zemlje nikada ne smije prestati, dostojanstvo se ne dobiva na poklon, ono nam pripada.
Dragica Trumbetaš