Autor: Marjan Gašljević
Sabor ide u javni poziv za najam prostora u kojem bi radio (?) idućih godina dok se u potresu oštećena zgrada Sabora ne sanira. Planira se prostor cca 7000 kvadrata.
Zastao sam neki dan na koti 224 s koje se pruža prelijep pogled na banijske pejsaže. Koja ljepota. Kasno jesensko zelenilo izmiješano s paletom jesenjih boja, svjež zrak koji čisti pluća, a dolje, skoro pod nogama, žubori potok savršeno čiste vode u kojem se zajebavaju klenovi, bauljaju riječni rakovi i ljeskaju se bijelke. Tamo u daljini vidi se obris Petrove gore s, na vrhu, razbucanim spomenikom Drugog rata. Lijevo se vidi Zrinska gora. Na vrhu Čavić brda ne vide se razbucani ostaci Spomen doma. Iza leđa strpljivi promatrač uočiti će vidikovac na Hrastovačkoj gori, a malo desno i ostatke Klinac grada. Pogled prema sjeverozapadu ponuditi će Vam, ako imate baš dobar vid, vidikovac u Maloj Solini, a „dva prsta lijevo“ zvonik Svetog Franje u Viduševcu. Sve između je zeleno – smeđa beskrajnost šume i šikare.
Sela? Ne tako davno s ove kote vidjeli bi crvene krovove bar onih najbližih sela Gora, Strašnik, Župić, Sibić, …. Sela su i danas tu sa svojim crvenim krovovima ali se ne vide od šikare. Iz rijetko kojeg novoobnovljenog poslije potresa dimnjaka zavijoriti će se dim. Stanovnika ovdje jedva da ima. Uglavnom nešto staračkog. Poljoprivreda je zamrla. Stoka nestala. Tu i tamo tek možeš vidjeti bakicu kako okuplja par kokica stražareći nad njima da ih ne čapi lisica, kuna, čagalj. Te sitne zvjeri vladaju ovim okolišem. Njihova je šikara dok šumom vladaju krupnije zvjeri kao vuk, divlja svinja, a pojavljuju se i medvjedi. Okolišem tumaraju jeleni i srneća divljač koji, skupa s divljim svinjama, ne dozvoljavaju uspjeh optimistima koji posiju kukuruz ili pšenicu na neki komadić zemlje koju još nije preuzela šikara.
Ovaj kraj svoj prvi armagedon doživio je u Domovinskom ratu. Ljudi su prognani, pobijeni. Gospodarstva opljačkana i spaljena. Oslobađanjem područja u „Oluji“ nadali smo se obnovi. Naslušali smo se priča ali se ništa, ili gotovo ništa, nije desilo. Izgrađeno je nešto kuća. Što će seljaku kuća? Seljaku treba staja, traktor, kombajn, matično stado i onda će izgraditi kuću.
Vojsku smo zgurali u Zagreb umjesto da se, primjerice, jedna bojna stacionira u Dvor, jedna u Glinu, jedna u Dubicu, …. Oko tih baza stasali bi gradovi s vrtićima, školama, ambulantama, obrtnicima i trgovinama, … Obiteljska gospodarstva iz okolice imali bi komu prodati svoje domaće, zdrave proizvode.
I onda, tridesetak godina poslije, ono malo što je obnovljeno satro je potres. I ono nešto obnovljenih kuća je razbucano. Stanovništvo je, opet, opljačkano i izvarano. Slušali su, opet, prazne priče i obećanja. To malo stanovnika utrpano je u kontejnere. Onaj tko je imao kuda, jednostavno je pobjegao jer je bilo vidljivo da od silnih obećanja nema i neće biti ništa. Na koncu, što čovjeku za koliko – toliko normalan život na početku 21. stoljeća treba, a ima na Baniji?
A da je tako vidjeli smo i gledamo kako se ništa ne događa osim da to nešto preostalih staraca umire, polja preuzima šikara, da bi, radi političkih bodova i političkog kurčenja nešto preostalih ljudi u kontejnerima jednostavno istjerali, a kontejnere „pokupili“. Ma gdje ćeš seljaka utrpati u neku gradsku gajbu s njegove zemlje, od njegovih kokica. Što o tome znaju oni u Zagrebu?
I onda si mislim što ne bi Sabor izmjestili u ovaj prekrasan kraj? Po zelenim livadama, uz potoke, na rubovima šume, razmjestimo kontejnere, one iz kojih su izbačeni njihovi privremeni stanovnici, pa uselimo „uvažene“. Za sabornicu naslaže se desetak kontejnera i eto ti dvorane. Klub HDZ-a, primjerice, na padinu prema Župiću, a klub SDP-a na suprotnu padinu s pogledom na Petrovu goru. SDSS na rub šume južno odakle puca pogled na Čavić brdo, a Domovince na sjevernu padinu. Žetončići i ovi lutajući (politički) neka se muvaju kud hoće vukući za sobom svoje kontejnere. MOST, naravno, uz potok. Možemo! Možemo, isto, bilo gdje. Bitno da je podloga zelena.
I tako, zdrav život uvaženih. Automobili im ne trebaju jer se ovuda i ne mogu voziti. Trebaju im samo dobre, nepropusne gojzerice.
Hm, zaboravih gdje će biti saborski restoran. Ma,
Najlakše, u nekoj od škola po okolnim selima. I tako su prazne i puste, a oni sabornici sposobni da se sami brinu o sebi, ako ih ima, mogu gljivariti, pecati i loviti bome i tako u sazivu ima dosta lovaca.
Na koncu tko može platiti svu tu ljepotu pustih pejsaža? Ima li boljeg koncerta od koncerta ptica? A noći u kojima zavijaju vukovi, laju čagljevi i lisice, brundaju medvjedi sigurno su bolje od ispraznih rasprava i glupavog nadmetanja u urbanim prostorima.
Prostor je, dakle, tu. Vaše je da samo uselite.