Jesen je kalendarski već na pola puta, no ove godine još nije bilo mraza. Kesteni se još drže stabla, nije bilo ledenih iglica koje bi svojom oštrinom prerezala peteljke.
Ni mušmule nisu zrele dok ih hladna noć ne omekša, i one čekaju svoje vrijeme držeći se stabla.
Najavljena kiša nije obilna, tek toliko da svjetluca na lišću koje leži u travi, uz zapaljene lampione na spomen danu kada je tišina zamijenili vijesti, koje smo čekali, da čujemo da je u Vukovar stigla pomoć
Koliko je vremena prošlo vidimo najbolje pogledom u ogledalo, pogledom na slike djece koji su tada bila školarci, a danas ta djeca, imaju djecu, a generacija radnika danas su penzioneri u ozbiljnim godinama.
Mnogi od nas taj su dan bili na svom radnom mjestu, čekali smo da nam Siniša Glavašević ojača nadu da će biti sve dobro, no glas Siniše Glavaševića to je jutro, zauvijek utihnuo.
Siniša je već bio na putu za beskraj, tišina je mamila suze koje su kapale nesvjesno. Shvatili smo da je došao dan kada je umrla nada.
Sve što se događalo kasnije bila je samo nova bol, na još svježu ranu.
Danas, puno godina kasnije, svjesni smo da se i miru može izgubiti nada. Jedna pozicija za krivog čovjeka, na krivom mjestu, može učiniti jednaku štetu kao i topovnjača u ratu.
Grupa krivih ljudi na pozicijama, bez empatije i bez skrupula, tjeraju ljude iz svojih domova kao i najava ratne ofenzive.
Danas imamo situaciju da prazne kuće stoje s natpisom “prodaje se”, cijele ulice, gdje su nekad čula dječja graja, mrtve, osluškuju tišinu. Osamljeni starci naslonjeni na ogradu s pogledom u daljinu očekuju one koji se neće vratiti
Političari koji koriste statistiku, ne spominju zauvijek ugasle dimnjake, pusta dvorišta, vrtove u kojima raste korov umjesto salate, koriste brojeve koji im idu u prilog, ali ne spominju lica koja stoje iza brojeva.
Gradonačelnik Vukovara po zanimanju pedagog, ne spominje da je u Vukovaru nestalo 50 školskih razreda, 954 đaka manje na ulicama, sve pustijeg grada.
Život bez malih ljudi i njihove graje nije više isti i ne sluti na bilo kakvo dobro.
Vukovar herojski branjen u ratu, doživio je demografski slom u miru, a demografski slom, zlokobno najavljuje nestanak grada.
Sutra će već lišće pokriti prevrnute lampione, ostat će gorka uspomena da se i ove godine najmanje mislilo na one koji su život dali u vjeri da će nam svima biti bolje.
S pozicije moći uništeni su snovi, lakomi ljudi napunili su džepove, ali nisu utažili želju za dominacijom nad tuđim životima.
Poginule ne možemo vratiti, ali moramo sve učiniti da se u Hrvatsku, u živote ljudi vrati nada, da se mora i može živjeti bolje. Nada je tu, lebdi u zraku, samo joj trebamo dopustiti da opet uđe u naše živote.
Kada dopustimo da nas vodi nada znat ćemo da se iza kiše uvijek pojavi sunce, da će na ulicama ponovo jurcati djeca sa svojim školskim torbama na leđima, da će igrališta biti puna.
Birajmo ljude na pozicije moći koji imaju srce i dušu u čijim očima vidimo bljesak zanesenjaka koji obožava ljepotu života,
tek onda ćemo moći reći, da žrtva koju su dali pali branitelji, nije uzaludna.
Na pozicije moći moraju doći ljudi koji će djecu učiti saditi drvca, koja će odrastati s njima, drvca će širiti svoje krošnje, dok će
će djeca upijati znanje, koje će im pomoći da taj grad ostane pun zelenih drvoreda, ulice pune radnika koje žure na posao, grad života, ponosan na svoj herojski otpor u ratu.
Tada ćemo dočekivati i radovati se povratnicima, a proljeće će opet mirisati na lipe u čijim će krošnjama zujati pčele, a one će tražiti slatki nektar, koji će im pomoći, da se oporave od zime.
Vukovar će zamirisati mirisom proljeća, dječja graja bit će najbolja uspavanka, vječno usnulim herojima,
ponosnog grada !
Dragica Trumbetaš