15 C
Petrinja
Thursday, May 23, 2024
spot_img

‘Zidovi u boji’ Daniela Pavlića

Daniel Pavlić

ZIDOVI U BOJI

Ovo je djelo fikcije. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna. Radnja se odvija u izmišljenom gradu koji može predstavljati na desetke gradova u Republici Hrvatskoj.

Princip je isti, sve ostalo su nijanse.

***

– Imamo većinu! – izjurila je iz gradske vijećnice mršava silueta i piskutavim glasom objavila gomilici ljudi koja je čekala ispred vrata vijećnice, – E sad ćemo im napokon jebat mater!

Grupa ljudi poprati ovu objavu aplauzom, te urlicima oduševljenja. Zvanično je politička stranka nakon 5 mandata u svojstvu oporbe postala vladajuća. Nakon dvadeset godina iako nisu imali natpolovičnu većinu, dva glasa su odlučila za pobjedu. Ta dva glasa su dobili od strane, njima ultra desničarske stranke, ali što je – tu je! Bitna je pobjeda, pa će sutra lako s njima. Sve je to trgovina.

Nakon nekoliko dana i zvaničnog formiranja gradskog vijeća Grada Fukra, jednog nekada jakog industrijskog grada, novoizabrani gradonačelnik i lokalni vođa stranke, pozvao je svoje najbliže političke suradnike kako bi se odužio za uspješnu kampanju i pobjedu na izborima. Bila je nedjelja, prazan grad. Novi zakon o zabrani rada nedjeljom, prisilio je stanovništvo da budu doma u obiteljskoj idili. Samo se u podrumu jednog disko kluba vidjela prigušena svijetla. Raspravljalo se o važnim stvarima – dijelile se funkcije gradskim ustanovama i firmama. Kovala se budućnost grada.

– Eto, nadam se da ste svi zadovoljni funkcijama, te da nećete ne razočarati? – reče gradonačelnik okupljenima za stolom, te doda: – Samo ćete raditi što Vam kažem i ako bude kakvih nesuglasica rješavat ćemo to tjednim kolegijima.

Ostali mu kimnu glavom u znak poslušnosti i poniznosti. Tada novi pročelnik kulture grada pred svima reče:

– A što ćemo s onima?!

Skup se uskomeša, pa šapat prijeđe u glasne međusobne rasprave. Gradonačelnik se poče konzultirati sa savjetnicima iz stranke. Nemir zavlada podrumskom prostorijom u kojoj je zrak već dovoljno bio zagušljiv od dima prethodne noći. I lagano sve utihne, te se svi okrenu prema mozgu ove političke operacije.

– Dat ćemo im kulturu, tko im jebe mater! – glasno reče gradonačelnik, a svi se grohotom nasmiju. Oduševljenje zavlada podrumom, te čaše zazveče od zdravice. Politička trgovina je završila. Kao kurve nakon naporne noći u bordelu, ispijenih lica od zagušljivog zraka, jedan po jedan kako bi bili ne uočljivi, politikanti napustiše zgradu. Oci grada su spremni za mandat…

Došao je u zgradu negdje oko 10 sati. Tu ustanovu je rijetko posjećivao jer ga kultura baš i nije interesirala. U foajeu Doma kulture, osim blagajne gdje se prodaju karte, te namještaja gdje bi se posjetitelji mogli odmoriti dok čekaju predstavu ili film, nalazilo se i nekoliko automata s hranom i kavom. Ušavši u hodnik zgrade, pravio se da gleda izložene fotografije aktivnosti tog Doma kulture. Nije baš prepoznavao kazališne glumce s fotografija, nego se samo glasno smijao kada bi vidio na fotografijama dječjih predstava likove vuka ili medvjeda. U odrazu fotografije na zidu je vidio kako jedan čovjek ulazi u ustanovu. Pogledao je na sat i smišljao što će reći. Kada je serviser caffe aparata s torbom i kantom prišao automatu za kavu, otključavši mašinu, novi ravnatelj ga s leđa zaskoči riječima:

– Jel’ se sad dolazi na posao?! Prošlo je deset!

Čovjek ga smireno pogleda, te bez ikakve riječi s velikim upitnikom iznad glave ode u wc oprati krpe kojima je prebrisao unutrašnjost aparata. Zaprepašteni i namrgođeni ravnatelj ga isprati mrkim pogledom, te se brzim koracima uputi na kat gdje su bili uredi uprave Doma kulture.

Nije završio nikakve studije, nego je godinama živio na očevoj grbači. Kada je otac koji je inače pripadnik desničarske stranke, dao svoj glas za budućeg gradonačelnika, znao je da će dobro trgovati. Zato mu je sin jedinac sada ravnatelj gradskog hrama kulture. Egzistencija sigurna u mandatu od 4 godine, a možda uz malo sreće i napora i ostane duže. Trebao je samo doma istrenirati nastup jer bitan je prvi dojam da se pokaže tko je gazda. Sve ostalo će ići lako.

Kada je ušao u tajništvo, dočekali su ga voditelji raznih kulturnih sekcija; plesne, kazališne, dramske, filmske, promidžbe i tehnike. Zaželješe mu dobrodošlicu, no on prođe bez riječi pokraj njih i zatvori se u svoj ured. Voditelji se međusobno pogledaše, te pogledom začuđenosti zaustave na tajnici. Ona slegne ramenima i spusti pogled. Svi se raziđoše i odoše začuđeno u svoje urede s pitanjem jel ovo stvarnost ili se nalaze u književnom djelu Revizor?

U svom uredu je prvo pogledao fotelju. Sjeo je u nju, pa se podigao. Kotačići zaškripe. Uhvati fotelju za ručke pa ponovno sjedne. Iskesi svoje zube, te zrakom prođe kroz njih kako bi istjerao neku mrvu kroasana koja je zapela jutros kada je u autu doručkovao. Sjemenka tjerana zrakom iz njegovih usta odleti na radni stol. Rukom zamahne i rukavom je obriše sa stola.

Nakon nekoliko minuta izađe iz ureda do tajnice i reče joj:

– Sazovi sve djelatnike u dvoranu, imamo sastanak! – ozbiljnim glasom reče, te se vrati u svoj ured. Pogledom je tražio dokumentaciju na stolu koju je ostavio prethodni ravnatelj, ne bi li našao nešto kompromitirajuće, no ovaj prije njega se pobrinuo da mu ne ostavi povod za divljanje. Gledao je na zidu zahvale i priznanja ustanove nastale posljednjih desetak godina, pa ih je počeo skidati sa zida. Priđe telefonu u uredu te pozove tajnicu u ured. Kroz sekundu vremena, ona pokuca na vrata i uđe.

– Ove slike izbaci van, sutra krečimo ured. Treba ga bojama osvježiti. – reče on.

– Reći ću dečkima iz tehnike. Koju boju želite? – ljubazno će tajnica.

– Pa crnu, koju drugu!? – ljutito će on. – Idemo sad dolje na sastanak.

Spustili su se s kata u prizemlje gdje se nalazila manja dvorana. U dvorani je čekalo tridesetak djelatnika. Razgovarali su međusobno, komentirajući što će se dogoditi. Dosad su ispratili nekoliko mandata ravnatelja, no ovo je bi prvi put da će im se novi obratiti. Dok su prepričavali svoje iskustvo s lokalnim izborima i aktualnu novu vlast, na vratima se pojavi grdosija s tajnicom. Muk. Tajnica zatvori vrata koja zaškripe. Djelatnici pozdrave novog ravnatelja, no on bez odzdrava glasno reče:

– Odsad radite kako ste radili dok vam ja ne kažem kako ćete po novom!

Nakon izrečene rečenice, ravnatelj se uputi na izlaz dvorane. Isprati ga muk sa šapatom začuđenosti. To je bila ta rečenica koju je jutros vježbao pred ogledalom dok je ušmrkao prah motivacije, onako kako to čini svakodnevno. Bitan je stav i sve ostalo je lako.

Strategija je bila djelovati na jednog po jednog voditelja kako bi ih podredio k sebi. Tako su mu dali naputak iz gradskog poglavarstva. Njima bi išao na raport svakog utorka u 11 sati. Tajno da ga nitko ne vidi. Za saveznike je za početak imao Upravno vijeće sastavljeno od političkih drugova. Za predsjednika upravnog vijeća su imenovali čovjeka koji se predstavljao kao operni pjevač, mada se kasnije ispostavilo da u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu radi kao scenski radnik, specijaliziran za povlačenje strujnih kablova. Ni ostali članovi tog upravnog vijeća nisu bili od struke, sve sami diletanti, no znali su točno što činiti. Za početak su se trebali riješiti političkih suparnika koji su bili uhljebljeni u ustanovu. Bilo ih je nekoliko. Nije ih spasilo ni učlanjivanje u sindikat, niti osnivanje oporbenog sindikata. Nekoliko žena je pokušalo trudnoćom zaštititi svoj status, no bez ikakve empatije završile su na burzi rada. Naravno, sve se to može legalno srediti kroz novu sistematizaciju radnih mjesta koje će odobriti Gradonačelnik, tj Gradsko vijeće kao vlasnik ustanove. Nema tu milosti, osveta je slatka.

Prvih šest mjeseci je brzo proletjelo, a rezultati su se mjerili u ofarbanim zidovima i novom namještaju za koji su mu iz Upravnog vijeća namaknuli novce. Kada bi došao na posao, zatvorio bi se u svoj ured. Kako je i sam nosio crna odijela, kao da se pokušavao uklopiti sa zidom i biti nevidljiv. Čak da i pod zaškripi u uredu tajnice koji je bio po rasporedu prije njegovog ureda, on bi se uznemirio i podigao sa stolice očekujući da će mu netko banuti u ured. Ali to je bio samo škriputavi pod i tajnica koja je iz vitrine uzimala dokumentaciju tj. radila svoj posao tajništva. Najčešće bi pisala izvještaje jer važno je dati posao zaposlenicima, kao npr. izvještaj o prijašnjem zapisniku sa sastanka o izvještajima. Još jedan naputak Gradonačelnika.

Prvih dana mu je otac pomagao da iznese iz ustanove brojne fascikle. Nosio je dokumentaciju ustanove kući, pa bi otac sve to čitao i pravio neke zabilješke. Nije mu bilo jasno što otac radi s dokumentacijom, valjda mu je to ostalo u krvi iz vremena kad je radio za Udbu sedamdesetih godina u bivšoj državi. Nešto kao profesionalna deformacija njegovog oca. To ga nije ni zanimalo jer je radio po naputcima Gradonačelnika.

Program su bile samo komedije, a ono malo ozbiljnije osobno nije shvaćao. A kad on ne može nešto shvatiti, onda to ne ide na repertoar. Tako je jednu dječju predstavu za koju je potrošena znatna količina sredstava, nakon premijere povukao s repertoara. Naime, predstava je bila edukativnog karaktera kako bi djeca naučila o svijetu, gradovima i zemljama. On to nije shvatio, a osobito kada se u interkomunikaciji s djecom trebalo odgovoriti koji je glavni grad Japana. Na premijeri je on prije dječjeg odgovora viknuo „Seul!“, što je izazvalo glasno smijanje djece. Učitelji koji su djecu doveli na premijeru predstave iz škole su shvatili da je i to dio predstave, no kada su doznali da nije, počela je priča o ravnatelju kojem zemljopis baš i nije bolja strana. Uhvatio ga je bijes, povukao je predstavu, te podijelio otkaze. Nakon nekoliko otkaza u ustanovi, ostali djelatnici su shvatili što trebaju učiniti kako bi sačuvali svoja radna mjesta. Stranka je povećala svoje članstvo. Tako je i on sad znao po pripadnosti strankama tko mu je saveznik. Onaj profesionalni glumac iz predstave koji je radio i kao dramski pedagog, bio je primoran da ode iz ustanove kada je ravnatelj doveo školsku učiteljicu i kao vanjsku suradnicu je zaposlio da vodi dramsku skupinu djece, jer tko bolje zna kako djeca glume od lokalne učiteljice?! Doslovno ga je izbacio iz ureda stavivši mu radni stol i stolicu u hodnik kazališta. Njemu dostojanstvo nije ništa značilo, imao je sav legalitet iz ureda Gradonačelnika. Tako se to radi.

Bilo je znatnih izmjena u sustavu ove kulturne ustanove. Na pozicije isplivaše scenski radnici i čistačice. Postadoše mu glavni savjetnici, tj. cinkaroši. Za mjesečnu povišicu bi cinkali sve one koji bi im se zamjerili tijekom mjeseca. Bilo je opasno parkirati se na nečije parkirno mjesto jer si mogao ostati bez 10 % plaće. Gadno vrijeme.

S Gradonačelnikom i pročelnicom kulture grada Fukra komunicirao bi službenim mobitelom. Dobio je najnoviji model s neograničenom tarifom. Samo je trebao biti dostupan Gradonačelniku kad ga on nazove u bilo koje doba dana ili noći. Kada bi mu trebao ponekad poslati službeni mail, to je činila tajnica jer nije baš razlikovao č i ć. Zapravo ni gramatika mu nije baš bila bolja strana, a želio je da ostavi dojam intelektualca. Sve ostalo je išlo glatko. Bitan je samo stav, sve ostalo je lako.

Približavali su se Božićni blagdani. Dotad je postavio novu tajnicu s kojom je često išao na službena putovanja u obliku gledanja kazališnih predstava kako bi ih izabrao za svoj program. Sve se to zapravo svodilo na posjete trgovačkim centrima gdje su trošili novac ustanove za neke apsurdne stvari. Ni on sam nije znao kako će ih pravdati, no nije ni morao jer mu je gradska vlast gledala kroz prste. Bio je sad njihov kadar. Tajnicu bi počastio hamburgerom, a onda bi je odveo u hotelsku sobu. Na taj je način liječio svoje frustracije. Ona je čuvala svoje radno mjesto. Jednim takvim “izletom u kulturne vode” dogodila se saobraćajna nesreća u kojoj je totalno uništen službeni automobil. Kako je sve bilo izvan radnog vremena, te nije bilo putnog naloga doveo se u nezgodnu situaciju. Policija je utvrdila da je ravnatelj razgovarao na telefon dok je vozio pa je time i bio odgovoran za nesreću. No njegov „pokrovitelj“ gradonačelnik, na kontu svega toga je kupio novi službeni automobil. Sve za mir i dobrobit gradske kuće, te političkih veza koje su održavale stabilnost lokalne vlasti.

Za Božić je napokon sazvao kolegij kako bi se uskladili s manifestacijama grada Fukra. Za kolegijem su raspravljali o komedijama i on se mahnito smijao. Tražio je da se i u kinu prikazuju komedije. Nije znao za naslove filmova, nego samo da ima oznaka komedija. Voditelj galerije mu reče da se tradicionalno sprema godišnja izložba FULIKUM-a. Ostali počeše hvaliti slikare ove gradske likovne udruge koja je okupljala slikare amatere, te ponekog profesionalca koji je u Hrvatskoj napravio izvrstan uspjeh svojim djelima. On nije nikada čuo za te slikare, ni kipare. Jednostavno na sastanku nije mogao pratiti o čemu voditelji pričaju. Kako bi održao svoj ugled, odjednom reče:

– Dobro, ja ću to sve srediti. Dajte mi broj mobitela gospodina Fulikuma?

Voditelj filmske djelatnosti prsne u smijeh, te se uhvati rukom preko usta. Pokraj njega voditeljica plesa ga stisne po ruci i zagrca se. Preko puta stola voditelj kazališta iskolači oči i htjede se na glas nasmijati, no u sekundi se uozbilji. Čak i tajnica shvati što se događa, no spusti glavu praveći se da nešto zapisuje. Voditelj galerije ozbiljno pogleda u mobitel i pročita neki broj kako bi ravnatelj zapisao. Dok je utipkavao broj u mobitel, voditelj filmske djelatnosti se drzne i reče:

– Ako ne dobijete odmah gospodina Fulikuma, evo Vam broj i od gospođe Hvidre, pa je nazovite. Fulikum zna nekad biti u svom ateljeu. – doda voditelj, te reče neki suludi broj koji je započinjao s telefonskim brojem karakterističnim za pozive na seks usluge.

Nekoliko voditelja izleti van s kolegija tražeći da moraju u toalet. Kroz hodnik se začuje smijeh, no nije uspio prodrijeti kroz vrata ravnateljevog ureda budući da je po svom dolasku u ustanovu dao napraviti anti provalna vrata sa zvučnom izolacijom.

Dani su prolazili, no Dom kulture je programom bivao sve siromašniji. Uhljebljivali su se novi ljudi, često na mjesta scenskih radnika, vozača ili kinooperatera. Desila se situacija da je odjednom kino imalo 5 kinooperatera, a da trojica od njih nisu ni znala upaliti digitalni kino projektor. Čak ni festivali koje su dosad organizirali a koji su bili međunarodnog karaktera svedeni na gostujuće predstave iz uže regije. Nije bila stvar u novcu, jer ravnatelj je mogao dobiti od gradskih oca koliko je želio, nego je stvar bila da nije imao ideje ni potencijala za kulturu. Bilo mu je preče koristiti sve blagodari svoje funkcije za svoje osobne interese. Opsjednut kontrolom svih djelatnika svoje ustanove, radije bi vrijeme provodio kontrolirajući jesu li prozori oprani ili je pod ulašten. Čak je imao u sebi jednu vrstu lucidnosti da je pazio kako su plakati bili zalijepljeni na oglasne prostore u gradu. Selotejp je morao biti zalijepljen pod pravim kutom, a ne daj Bože da je ukoso. Tad bi djelatnika pozvao na razgovor ili bi ga lupio po plaći sa 15 % smanjenjem.

Jednog djelatnika koji je po profesiji elektrotehničar postavio je za šefa tehnike. Razlog tome je bio što je dobro lemio kablove, a i bio je član političke opcije. Uz sve to bio je i dugogodišnji član ustanove, falsificirao je nekoliko dokumenata oko prodaje službenog stana u svoju korist i sitnih financijskih malverzacija unutar ustanove, supruga mu je sestrična gradonačelnika, ali bio je čovjek od povjerenja kako bi se reklo “Čovjek na pravom mjestu”. Osim što je na taj način dobio veći koeficijent, postavio ga je za predsjednika Sindikata, predsjednika Radničkog vijeća, a i člana Upravnog vijeće kao predstavnika radnika. Tri u jednom poput one jeftine instant kave u vrećicama. Špijun, savjetnik i suradnik, ponovno tri u jednom.

Na nekim kulturnim događanjima je često doživljavao blamaže kada bi ulazio u neke razgovore. Tako se doznalo da nikada nije čuo za Branka Lustiga, niti zna tko je majka Sanje Pilić?! Te neke osnovne informacije iz kulture nije znao, ali to nije spriječilo gradsku vlast grada Fukra da mu za Dan grada dodjeli nagradu za promicanje grada u kulturi. Uramio je priznanje, te ga postavio na zid ureda kako bi svatko tko uđe u njegov ured vidio sliku nadnaravno uvećanu paspartuom kako bi na zidu bila što veća. Masivna zlatna rama na crnom zidu izgledala je kao portal za drugi svijet. Njegov svijet.

Prolazile su godine, a njegova fotelja se grijala. Njegovo radno vrijeme je počinjalo u 13 sati, a kući bi odlazio oko 16 sati, nakon što bi sastancima na kraju radnog vremena, poput vampira isisao svu energiju djelatnika. Oni koji su mu bili skloniji (koji su se vješto mogli što udobnije uvući u guzicu) nagrađeni su povećanjem koeficijenta. Jeste da je to bilo protuzakonito, ali kada glava hobotnice to na vijeću potvrdi, sve je zvanično.

Oni koji su mu bili podobni, nagrađivao ih je. Oni su mu se klanjali, pokazivali zahvalnost dubokim naklonom do poda. Kad se kičma savije, guzica se lakše širi! Podučavao ih je nekim apsurdnim stvarima. Sve po naputcima bez ikakvog pisanog traga. Na primjer dao im je titule „stručni suradnici“. To ih je imponiralo, davalo im važnost, hranilo ego. Najapsurdnija stvar se desila kada su trebali poništiti karte za otkazanu gostujuću predstavu jer se razbolio glumac. Tada su se okupili i formirali „Stručno povjerenstvo za poništavanje ulaznica“. Takvi „stručnjaci“ su postali ravnateljev kadar za budućnost kulture grada Fukra. Oni drugi koje nisu bili skloni njegovim „idejama“ prošli bi gadno. Prvo bi s njima komunicirao službenim putem, elektronskom poštom koju su mu sastavljali pravnici. Kako u ustanovi nije bilo pravnika, njihove je usluge posebno plaćao iz Proračuna ustanove, pod kontnim brojem u financijama; usluge vanjskih suradnika. Mobbing je širio zajedno s članovima Upravnog vijeća kojima je dozvoljavao da dolaze u njegovu ustanovu i postrojavaju djelatnike. Kada bi koji djelatnik otišao na bolovanje zbog duševne boli koju im je nanosio uporno svakodnevno, poslao bi im liječničku komisiju koja bi ih vratila nazad na posao. Mreža je uspješno djelovala u svim segmentima. One koji su mu bili najodaniji dobili bi kao nagradu putovanje na seminar ili čak besplatnu edukaciju, koju bi on plaćao iz džepova poreznih obveznika. Tako je jednom djelatniku koji je već odavno trebao biti u mirovini isposlovao doškolovanje, naravno ponovno plativši to iz Proračuna.

Oni koji su znali da im štiti stranka leđa, privatno bi radili za svoje interese koristeći službene kombije za prijevoz stvari i drva. On je to sve znao, no držao ih je u šaci tako da bi mu besplatno za radnog vremena uređivali vikendicu ili renovirali stan. Znao je da scenski radnici kulturne ustanove najbolje farbaju zidove, pa što ih ne bi iskoristio.

Što se tiče umjetničkog djelovanja, nije ga bilo. Dom kulture je dotjerao da budu više kao tehnički servis za razglas i binu političke stranke. To se najviše pokazalo pred sljedeće nadolazeće izbore.

Prvo su na mjestima javnog oglašavanja gdje su inače prije bile jumbo plakatima najave kazališnih predstava osvanuli politički plakati vladajuće stranke. Iako on nije bio član te stranke, nego je gajio ideje ultra desničarske čiji je član bio njegov otac, nije ga to smetalo. Znao je da će opet otac podržati ljevičare, bila je bitna trgovina.

Politički skupovi Gradonačelnika su bili u njegovoj kulturnoj ustanovi. Naravno besplatno. Dobio je naputak da oporbi za isto papreno naplati. Uoči glasovanja u dogovoru s gradonačelnikom, u istoj onoj dvorani gdje se prvi put obratio svojim djelatnicima, skupio je sve njih i došao s gradonačelnikom. Inspirativni politički govor je više ličio na prijetnju, no bilo je to samo „uvjeravanje“ djelatnicima da dobro razmisle koga će na izborima zaokružiti.

Strah i trepet se širio. Došao je trenutak izbora.

Stranka njegovog oca ovog puta nije prošla na izborima. Pobijedila je ponovno vladajuća stranka. Prošlo je još nekoliko dana da se sastavilo Gradsko vijeće Grada Fukra. Ovaj put su imali natpolovičnu većinu i nije im trebala niti jedna ruka malih satelitskih stranaka, koje su ulazile u borbu za vlast samo zbog političke prostitucije. Iako se ništa nije u globalu promijenilo za grad Fukar, propali industrijski grad kontinentalne Hrvatske, tako je i on s osmijehom na licu jedan dan došao na posao. Bilo je to oko 13:15 sati.

Tajnice na radnom mjestu nije bilo. Uzeo je svoj mobitel i pozvao je, no nije mu odgovorila. Samo što je prekinuo poziv, na mobitelu se pojavi ime Gradonačelnik. On osmijehom odgovori na poziv: – Čestitke! Sad možemo…. Molim. Ja… mmma… Da…. Do do dobro. Stižem odmah. – odgovori zamuckivanjem i promjenom raspoloženja. I dok se spremao da ode Gradonačelniku koji ga je pozvao, pogledom se zaustavi na ogromnoj plaketi koja je bila iznad njegove fotelje na zidu. Opazio je mrlju govanca koji je ostavila muha. Razljutio se, izašao van ureda te u hodniku dreknuo:

– OSOBLJEEEEEEE!!!!! – Njegov glas se ehom širio kroz hodnike, no nije bilo ni glasa ni siluete nikoga. Kao da su svi propali u zemlju.

Istrčao je iz zgrade kroz vrata ulaza zgrade. Portir mu je želio nešto reći, ali on je poput furije projurio. To je bilo zadnje da ga je više itko vidio u Domu kulture.

Sutradan su djelatnici u holu Doma kulture pričali da je ravnatelj smijenjen. Nisu znali tko će ga naslijediti. Činilo se da je konačno njihovim mukama došao kraj. Negdje oko 10 sati ih je tajnica pozvala u dvoranu kako bi predstavila novu ravnateljicu.

Djelatnici su se okupili u dvorani i u čudu iščekivali novu ravnateljicu. Nagađali bi tko bi to mogao biti. Znali su da je stranka bez ikakve koalicije pobijedila, tako da ne bi trebao doći nikakav „stručnjak“ za kulturu. Onaj prošli ravnatelj se nije ni sa kim ni pozdravio nego je otišao kao zmija. Nitko ga nije ni vidio, osim portira koji je tog dana došao prvi radni dan na svoj posao. Uhljebili ga da kao mlada sportska nada ostane u svom gradu.

U 10 sati i 10 minuta, vrata dvorane su zaškripala. Tajnica ih je otvorila, te ušla sama.

– Od danas sam ja vaša nova ravnateljica! – reče strogo i odlučno. – Sve dosad što ste radili je bilo pogrešno i loše. Sad ćete raditi po mome, tj. kako vam ja kažem.

Djelatnici ostanu zatečeni, jer to više nije bila ona ljupka tajnica koju su poznavali, nego sasvim novo lice koje će im očito zagorčati život. Nije više ništa rekla, nego je napustila dvoranu, te otišla u svoj novi ured.

Prije četiri godine kada je došao tadašnji novi ravnatelj, shvatila je da mora ući u stranku. I ušla je u onu koja je bila na vlasti. Odanost se isplatila. Četiri godine je trpjela i učila od najgoreg. Sad je došao i njen red. Iako nije bila nikakav kulturnjak niti ju je osim piskaranja dopisa zanimala kultura, znala je kako se treba postaviti. U uredu je uključila stroj za uništavanje papira i počela uništavati dokumentaciju. Zvuk stroja je radio cijeli dan. Prije samog završetka posla, pogledala je na zid. S užitkom i osmijehom je skinula nakaradno priznanje za promociju kulture grada Fukra s imenom svog prethodnika. Bilo je lako odvojiti komad papira iz rama, te ga pustiti kroz mašinu za uništavanje papira. Zatim je podigla slušalicu telefona i nazvala odjel tehnike. Javio joj se “čovjek od povjerenja“.

– Dolje u hodniku je dječja sjedalica, pa je monitraj u službeni auto. – reče mu. – Kad završiš odi na benzinsku i natoči gorivo, pa mi donesi ključ auta.

– Ok, jel’ još što treba šefice? – upita je šef tehnike.

– Pošalji sutra dečke u moj ured. Krečimo zid! – reče ona teatralno.

– Dobro sutra će dečki doći. U koju boju da okreče?

Zamislila se, pa pogledala u svoju majicu. Znala je da će joj u početku biti gadno dok sve ne podredi svojim interesima. Dok postavi na pozicije svoje ljude, sve će ići lako, a ona će biti nevidljiva. Pogledala je još jednom zid, pa svoju majicu.

– Pa u rozu sa šljokicama, naravno! – reče ona ponosna na svoju duhovitost i grohotom se nasmije lucidno nekontroliranim smijehom kako samo ona zna. Zatim poklopi slušalicu telefona, te pomisli da je bitan samo stav, sve ostalo je lako…

P.S. Fotografija je indirektno povezana s prošlim lokalnim izborima, a nalazila se na jednom od oltara domovine baš u vrijeme predizbornih kampanja.

Related Articles

Stay Connected

0FansLike
0FollowersFollow
0SubscribersSubscribe
- Advertisement -spot_img

Latest Articles