15 C
Petrinja
Thursday, May 23, 2024
spot_img

Kako li mi samo pade na pamet ta davna zgoda?

Autor: Marjan Gašljević

Tamo neke davne 80-te godine zapalo me da dežuram u sustavu upravljanja na prijelazu u 81-prvu. S jedne me strane to radovalo jer su mi se smiješili tzv. „crveni sati“ skuplji nekih 250% od redovitih, a s druge strane to mi je bilo teret jer dok moji prijatelji budu ludovali na dočeku ja ću biti kuš u svojoj buksi znajući da me, zamalo, tu i ne treba. I dok sam, s večere, virkao kroz stakla tornja, podizao slušalice telefona koji su upornu šutjeli sve misleći da nisu slučajno u kvaru, provjeravao telekse  da ih netko, slučajno, nije isključio pade mi na pamet ubitačno saznanje. U to vrijeme TV aparata baš i nije bilo nešto previše ali moj tadašnji šef ipak ga je dovukao u svoj ured s kožnim vratima gledajući u svoj svojoj dokonosti prijepodnevni program. Ključ od njegove kancelarije kao i od drugih prostorija bio je u staklenom ormariću na zidu iza mojih leđa. Inače predviđen ormarić da bude zapečačen nikada pečata nije vidio jer je i samom šefinu bilo lijeno voditi brigu o ključu od njegove „posvećene“ soba. Osim toga, ta tko bi se i usudio ući mimo njegova znanja i dopuštenja u tu kancelariju.

E pa, ako ne bi nitko, ja bih. Uzmem ključ, uđem u kancelariju i uključim TV aparat na kojem je već počeo Novogodišnji program. U to je vrijeme taj program i bio nešto. Red najbolje domaće glazbe, red humora i plesnih točaka. I sve to, zamislite, bez AP.

Jednim sam okom pratio šarenilo programa duboko zavaljen u komfornu šefovu fotelju slušajući da neće neki telefon zazvoniti i netko neće trebati moju intervenciju.

Ništa, već se i ponoći šampanjac popio, a u programu krenuo neki film kad, odjednom u hodnik banu, glavom i bradom, vrhovni šef. Ma, lik je i inače bio samotnjak koji je volio zaviriti u bocu žestice ali od kuda baš sad. Dok svi loču i derneče on meni u kontrolu. Naravno, makar polupijan, digao je frku svih frka. Čak je i miliciju pozvao da sastavi zapisnik o zatečenom stanju tražeći „narodnu vlast“ da me alkotestira. Neki stariji, malo pripit,  milicajčina se iskosi na njega: „Ako je tko ovdje pod utjecajem alkohola onda si to ti. Daj ostavi malog na miru i gubi se.“ Istrese se „vlast“ na velikog šefa jer im on nije značio ništa.

Nakon nekog vremena natezanja šefina ode, a prostor se smiri ostajući i dalje na meni do jutarnje smjene.

Ne budi Vraga s jutarnjom smjeno evo i šefine i u ruke mi ugura „Rješenje o suspenziji“. Bio sam, dakle, tim rješenjem udaljen, s rokom odmah, s posla do odluke disciplinske komisije „zbog gledanja televizije za vrijeme dežurstva“.

Povuci – potegni tri mjeseca Disciplinska je, naravno, potvrdila njegovo rješenje. Nisam se, naravno, dao. Predobro sam poznavao tzv. samoupravne akte u kojima kao disciplinski prekršaj nigdje nije bilo spomenuto kao inkriminirana radnja „gledanje televizije“, a ni išta što bi se moglo staviti u taj kontekst.

U to surovo vrijeme zaposlenici su imali mogućnost zaštite svojih radnih prava kroz, prvo, Radnički savjet koji mi je, bez jebemti, potvrdio suspenziju. Slijedeća razina gdje sam mogao dobiti  zadovoljštinu na neotuđivo (po Ustavu) pravo na samoupravljanje bio je Sud udruženog rada. Tužio sam, dakle, firmu Sudu udruženog rada koji tada. čini mi se, i nije imao nešto previše posla jer je moj predmet došao na raspravu u roku „odmah“.

Sudac I.Č. (pokoj mu duši), netipičan socijalistički birokrat, elegantan i uljudan gospodin (godinama smo se poslije ugodno družili) saslušao je mene i pravnika (prijatelja mi)  koji je zastupao firmu. Naravno, u samoupravnim aktima firme ali i općim pravnim aktima moj tužitelj nigdje nije mogao pokazati niti rečenice niti riječi s kojima bi dokazao postojanje inkriminacije „gledanja televizije“.

Kada je već bilo jasno da slijedi presuda u moju korist pravnik zamoli suca za dvadesetak minuta odsustva. Ovaj mu odobri da bi moj pravnik „suknuo“ preko ceste u sjedište firme vrativši se ubrzo noseći Statut poduzeća u ruci.

U članku koji nabraja „teške povrede radne obaveze“ rukom je dopisao pasus: „Gledanje televizije na radnom mjestu“. Šefina – direktor je to potpisao i udario pečat Poduzeća. Vidjevši to sudac je pao u fotelju zakolutavši očima. „Izađi van!“ Bijesno je pokazao vrata pravniku Poduzeća. „Mali, vidiš li na što su ove budale spremne. Da li si ti materijalno oštećen u ovom cirkusu?“ „Nisam. Druže sudija. Kao suspendiranog rasporedili su me na bolje radno mjesto za šefa odsjeka. Ja, međutim, hoću moralnu zadovoljštinu.“

„Daj, mali, ne lupetaj. Zovi tog morona iz hodnika.“

Kada je pravnik ušao sudac, ad hoc, izdiktira presudu: „Mali nije kriv. Nitko nikome ne duguje ništa. Sud u predmetu nema troška. Marš van! Ovo na zapisuj!“ Obrati nam se uz osvrt na zapisničarku.

Tako Vam je to, dragi moji, bilo u socijalističkom mraku. Mrko, mrko!

Related Articles

Stay Connected

0FansLike
0FollowersFollow
0SubscribersSubscribe
- Advertisement -spot_img

Latest Articles