Autor: Marjan Gašljević
Tražio sam neke fotografije pospremljene na vanjskom disku i, naravno, nisam ih mogao pronaći između tisuća pospremljenih. Mnoge od tih starih i novijih fotki bude razna sjećanja i, obično, kod nekih zastanem i vratim se u to vrijeme.
Bilo je to davne 1984. godine. Sin mi Ivan taman je bio na pragu prvog rođendana kada se je naša mala obitelj zaputila na ljetovanje. Vozio sam, a što drugo, novog crvenog „fiću“ koji je zamijenio nepouzdanog, limun žutog „zaporožca“. Po tom nesretnom ZAZ-u svi su me poznavali jer je bio limun žute boje s onim neponovljivim škrgama na zadnjem dijelu automobila, a bio je toliko nepouzdan, makar nov, da mi je jednom prilikom, vjerovali ili ne, sam „kresnuo“ i otišao niz ulicu do prve ograde.
Išli smo, dakle, na otok Ugljan u mjesto Ugljan u neku zajedničku kuću koja je, i za ovo i za ono vrijeme, zasebna priča. Išlo se „starom cestom“. Iz Siska sam krenuo negdje poslije ponoći s namjerom da izbjegnem dnevne vrućine, a klima u automobilu (fići?) bila je tada nepoznat pojam. Na zadnjem sjedalu složili smo krevet u kojem je Ivan bezbrižno spavao sve do trajektne luke u Zadru gdje smo prispjeli taman na rani trajekt. I tada, za razliku od godina poslije, njega ništa nije impresioniralo. Pokazivao je rukicama samo ponavljajući: „To, to, to, …“
Fićo je putovanje odradio savršeno usprkos što je na krovnom prtljažniku bilo naslagano torbi za veličinu još jednog fiće. Nosili smo sve i svašta. Od posteljine, odjeće, do hrane jer na Ugljanu i nije nešto bilo da bi se kupovalo.
Prelijepa stvar je bila što se turizam tada još nije razmahao. Neposredno ispod kuće prekrasna je plaža, velik plićak sa sitnim pijeskom. Za malca savršeno i tada i godine poslije. Baš smo guštali, koliko se sjećam, tih 15 – 20 dana usmjereni na Ivana i njegove zanimacije. Dosadno nije bilo u niti jednom trenu jer su se stalno odigravali neki „igrokazi“ u toj našoj mikro sredini. Te bi se netko napio, te bi se babe posvađale oko programa na televizoru (imali smo samo jedan na terasi), pomiješale bi veš za sušenje na konopcu preko dvorišta pa je bilo i lokalnog rata kako su nečije gaće završile u tuđoj kućici. Bimbo, jedan dragi lik, bio je svakodnevni doživljaj. Ma koliko dobroćudan ipak su ga se svi pomalo bojali jer je bio ogroman i nevjerojatno snažan. Ma lik ne bi ni mrava zgazio ali je jedne kasne večeri kroz prozor svoje kućice popišao ekipu koja je zasjela s pričom pod prozorom. Nije, sutradan se ispričavao, mogao naći vrata do zahoda u mrklom mraku, a ni šalter da uključi svijetlo, a stisla ga frka.
I tako svemu lijepo dođe kraj i vrijeme da se krene kući. Torbe se nešto i nisu posebno slagale već se sve naguralo u njih. Planirali smo na trajekt predvečer tako da putujemo noću. Vremenska prognoza slutila je na kišu posebno u unutrašnjosti pa smo brdo prtljage na krovu dodatno umotali u najlone i sve to temeljito povezali.
U trajektnoj luci Preko stali smo u red za ukrcaj kojeg je trebalo nešto pričekati. Supruga je kratila vrijeme vodajući malca po pijesku uz more iza privezišta. Kao i obično ona uvijek zamijeti „nešto“ što joj privuče pozornost. „Imaš li još koji snimak u fotiću?“ Doziva me, a ja uzimam fotić s preostala dva „prazna“ snimka i silazim k njima. Dva koraka od pješčanog ruba iz mora strši neka stijena. Popne se ona na tu stijenu noseći Ivana u naručju namještajući se za fotografiranje. Dešava se to i drugima, spotakne se i pljusne u more sve pokušavajući držati Ivana iznad vode. Ja, kao ja, preklopim se od smjeha. Hu?
Trajekt dolazi, a ja pokušavam otpetljati najlone i špage koji drže prtljagu na krovu fiće. Naravno, u kojoj je torbi suha roba ni „ptice ne znaju“. Za sve sam kriv, naravno, ja. Uspjeli smo nekako u zadnji čas popetljati prtljagu te zaputiti se put doma sretno stigavši.
Sve u svemu jedna mi draga uspomena makar sam popio „jezikovu juhu“.
Pitam se, danas, kako bi moji unuci danas reagirali na takvo putešesvije bez klime, mobitela, interneta? Teško, kao i Vaši, vjerojatno.
