Uopće neću pisati o ludorijama na pjesmi Eurovizije. Prije par godina pobjedio je Austrijanac s bradom u ženskoj haljini, onda neka Izraelka koja je imitirala kokos, pa sad neki Švicarac u minici. Eurosong je u stvari, postao putujući cirkus. Toliko o tome.
Sad da vam malo napišem kako je kad se radi za Amerikance. Dakle, ovaj tjedan je bio tjedan kada se trebalo misliti na zdravlje zaposlenika. Pošto se uglavnom radi na daljinu i sastanci su na internetu, sad su morali izmisliti nešto novo. Ovaj tjedan smo svi dobili poziv za sastanak. Onda se pojavila neka mačka iz PR dakle, personalnog odjela. Ona je najavila instruktoricu joge. I tako smo sat vremena zajedno s njom radili vježbe. To su uglavnom bile vježbe disanja i opuštanja. Na slici je moja instruktorica joge. Ona nas je prije početka sve nahvalila kako smo super firma koja misli na zdravlje službenika. Te komplimente nam je naravno dala jer bi se htjela ogrebati za još jedan nastup ili za cijelu sezonu. Kaže da je važno raditi jogu 3 puta tjedno. To bi bilo dobro da pola godine 3 puta tjedno nju gledamo i tobože vježbamo jogu. I tako ona na ekranu vježba, a mi je gledamo. (Vjerovatno su neki isto vježbali ali to se ne vidi jer su im kamere ugašene.) To me je podsjetilo na mog školskog pajdaša iz Zagreba. Pitam ga koje vrste pjesama pjeva Nives Celzijus. Da li su to narodnjaci ili je to pop muzika. On mi kaže:”Ja nju ne slušam. Ja ju samo gledam!” Tako mogu reći za ovu moju instrutoricu joge. Ona nam na kraju kaže “Namaste”. To bi bilo kao hindu pozdrav. Značio bi: ja vam se klanjam. Sve si mislim “ma i vamaste” i isključim se iz sastanka i lekcije joge.
Drugi dan smo slušali neku tanku izgladnjelu curu koja nam je pričala o ishrani. To je stvarno trebalo jer je bilo par stotina ljudi (uglavnom Amera) na sastanku. Pošto su Ameri najugojenija nacija (a mi Hrvati ih pomalo slijedimo), onda smo dobili savjete da ne jedemo hranu iz restorana brze prehrane kao Burger King ili McDonalds. Nego da udaramo po salati i voću. Osim toga, moramo smanjiti slatke proizvode i alkohol. Naravno da je uz to važno dobro spavati. To je važno za Amere jer oni su nacija koja jako malo spava. Kaže da smo preumorni ako zaspemo čim glava udari u jastuk. To mi se već dugo nije dogodilo. Znam da sam prije nekih 30 godina znao puno raditi i malo spavati. Bilo je takvih situacija da legnem u krevet, zatvorim oči pa kad ih opet otvorim , iznenadim se da je već jutro. E to mi se više ne događa. Oderem ja mojih 8 sati pa sam opet kao novi.
Slijedeći sastanak je bio u znaku invalida. Ta baba koja je bila na ekranu nam je rekla da nitko na svijetu nije normalan. Ona nikad nije vidjela normalu osobu. Takvi smo i mi. Dakle, sve nenormalni. Kaže da u Americi ima 25 % invalida. Slušam ja nju i mislim si pa to je tako jer oni stalno ratuju. Ako nije u Vijetnamu, onda je u Iraku. Ako nije tamo onda je u Afganistanu i tako sami sebi stvaraju invalide. U Holandiji ima 12 % invalida, dakle, pola od toga, a i to mi se čini puno. Na internetu piše da u Hrvatskoj ima 16 % invalida. Dakle, svaki šesti stanovnik ima neku vrstu invaliditeta. Međutim, Ameri ih ne zovu invalidima Nego radi se o osobama koje oni zovu “disabled people”. Google ovo njihovo “disabled” prevede kao osobe s invaliditetom. No, u Americi je riječ invalid u stvari zabranjena. Radi se o cijelom spektru ljudi. Dakle onih stvarnih fizičkih invalida (bez ruke ili noge), ali i onih psihičkih. (Doktor Strižak će mi dati lekciju o medicinskim slučajevima kad se slijedeći put sretnemo.) Do tad pričam gluposti.
Ali radi se o tome da ima puno djece u školi koja su malo sporija u svemu, a ima i onih koji su stalno u pokretu i nikako da se smire. Takvu djecu su proglasili nenormalnima pa ih kljukaju tabletama. Na taj način stvaraju tabletomane. Osim toga, oni smatraju i ljude koji malo zamuckuju isto tako “disable” tipovima. Ako se svi ti slučajevi zbroje, onda se dođe do 25%. Još je našaljivije da svaka ta grupa ima svoju udrugu.
Ja sam u mojoj naivnosti rekao da bi i mi muškarci bez kose isto tako trebali biti uračunati u invalide i da bi nam se trebalo dati mjesto za parkiranje. Međutim, to im se nije svidjelo pa su me brzo ušutkali. Kao da ja uopće ne razumijem kako su to ozbiljne stvari.
E tako je to u modernom američkom svijetu. Ne bi trebalo biti luđe ali bit će. Ovo je tek početak. Namaste!
By Marijan Jozić
