„Kako ćeš pisati smiješno o Srebrenici?“ pitao me babo prije polaska, poznajući moj stil i svjestan da će i ovo moje putovanje u Bosnu i Hercegovinu biti zabilježeno perom. Prilično jednostavno. Neću. Kako ću pisati, uopće…Evo o tome i sad razmišljam, dok pišem…Kao i prošle godine,putujem s Udrugom Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske iz ogranka Sisak. Naše odredište su Potočari, selo u općini Srebrenica u kojem se nalazi Memorijalni centar Potočari-Srebrenica koji se sastoji od spomen obilježja i mezarja, groblja u kojem su pokopani ostatci žrtava pobijenih na području enklave Srebrenica. Datum je 11. srpnja. Sjećanje na 1995. godinu kad je Srebrenica pala u ruke agresora i time započeo genocid nad Bošnjacima. Dok se vozim u autobusu, pogled zahvaća Drinu, ljepoticu koja je tuđom krivnjom postala, suučesnik zločina. „Nikad ne bih rekao, otvara se ljepota, pitoma, miroljubiva, nikad ne bih rekao, što čovjeka navede da odabere, da to ne bude? Zašto ljepota mora nositi breme?“ U Potočarima smo, mjestu bivše baze UN-a u kojoj su tisuće ljudi bezuspješno pokušali pronaći zaštitu međunarodne zajednice, ostavljeni, prepušteni, neljudima. Ovdje je previše svega; bijeli nišani, nadgrobni spomenici, zeleni tabuti, ležajevi za pokojnike, bol, tuga, nemoć, patnja, nepravda, bijes, genocid, previše pitanja…Zašto? Zašto su morali biti ubijeni? Zašto ste dopustili da ih ubiju? Zašto ste šutjeli? Zašto ih niste zaštitili? Zašto ste ih ubili? Zato što su Bošnjaci? Muslimani? Zato što su Osmanlije prije 5. stoljeća osvojili Beograd? Zašto ste uživali? Zašto ste samo slušali zapovijedi? Kako živite danas? Sa svojom obitelji? Svojom djecom? Sami sa sobom? Kako se opravdavate? Treba li nečovjeku uopće opravdanje? Na današnji dan ovdje je brdo ljudi iz cijeloga svijeta. Svi su oni došli odati počast, pokazati suosjećanje, osuditi zločin. Volonteri nude okrjepu u obliku sendviča, vode i slastica. Svako malo prolaznicima se nudi i Srebrenički cvijet ili cvijet „Sjećanje“ Ovaj simbol genocida u Srebrenici osmišljen u udruženju „Gračaničko keranje“ iz Gračanice. Cvijet je izrađen od čipke. Jedanaest bijelih latica koje simboliziraju 11. dan mjeseca srpnja 1995, godine, kada je započeo genocid u Srebrenici. Bijela boja simbolizira nevino ubijene ljude. Latice okružuju zelenu sredinu koja je simbol nade u mir i vjere da se takav jedan zločin više nikad neće ponoviti. Svaka obljetnica genocida u Srebrenici završava dženazom, ukopom i namazom, molitvom spojenih u jedno. I dvadeset tri godine nakon počinjenog zločina još uvijek se pronalaze, identificiraju i pokapaju nove žrtve. Dijelovi jedne žrtve često su pronađeni u više masovnih grobnica (sekundarne, tercijarne), uslijed premještanja tijela koje su agresori planski i proračunato vršili kako bi sakrili tragove svojih zločina. Kod pojedinih žrtava pronađena je i ukopana tek jedna kost. Broj ubijenih je 8372. Ubijani su muškarci, dječaci i žene, među kojima i trudnice. Na svakom nadgrobnom spomeniku stoji ajet iz sure El-Bekare: „I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate.“ Dok šetam uokolo, zapravo i ne želim sresti nikog poznatog, iako ih sigurno ima. Ne želim na ovakvom mjestu čavrljati, fotografirati se, niti upoznavati. Mimoilazim se s tisućama nišana, u misli mi dolaze živi. Dvije djevojke, moje vršnjakinje, poznanice. Obje žrtve isključivosti, mržnje, genocida. Njihovi su roditelji ovdje negdje, na mjestu gdje nitko ne bi trebao biti. Jednom sam negdje pročitao misao da je svaki nanovo izgrađeni minaret srednji prst agresoru koji ga je porušio. Takvima vidim i sve ove tisuće ljudi koji su došli, koji svake godine dođu na ovo mjesto. Na mjesto koje ih ne želi; od policije entiteta koja, zapravo, ne želi biti ovdje, načelnika Srebrenice i predsjednika entiteta koji nisu ovdje i koji nikad neće priznati da ovo postoji, da je genocid stvaran, do tihe većine koja „se ne bavi prošlošću“ Srebrenice, baš kao što se nije bavila ni njenom mučnom sadašnjošću dok se ona dešavala. Svi ti insani, na čelu sa spomenute dvije hrabre i snažne djevojke koje su opstale, izborile se, školovale, koje žive, od kojih je jedna i sama stvorila novi život kroz svoje tri prekrasne kćeri. Svi su oni zajedno jedan podignuti srednji prst. Svi su oni prkos koji govori: “Ovdje smo! Snažni smo! Ne zaboravljamo! I niste uspjeli!“
Denis Vidović
