Godinama nisam išao u Rotterdam ali zadnje vrijeme idem skoro svaki tjedan. Nisam ni sanjao da bi poslije karijere u zrakoplovstvu bio tako aktivan – najprije u auto industriji, a onda u moreplovstvu. Radio sam u najstarijoj zrakoplovnoj firmi KLM punih 40 godina. Onda su me privukli Ameri u firmu koja se uglavnom bavi napravama koje se gibaju. To su auti, avioni, brodovi i vlakovi. Takozvana samogibajuća industrija. Dakle, radi se o prijevoznim sredstvima, a i o njihovim priključcima na ostali nepokretni svijet. U zrakoplovstvu su to zračne luke, a u brodarstvu one morske. Što se tiče automobila, u zadnje 3 godine sam uglavnom bio na području automatskih automobila. To su auti, kamioni i autobusi kojima ne treba šofer. Sve to što šoferi rade obavi sada kompjuter. Tu ima puno posla jer takvi automobili moraju biti puno sigurniji od onih kojima upravlja šofer. Takve tehnologije se sve više usavršavaju pa ce u budućnosti biti sva prijevozna sredstva automatizirana i bez vozača, pilota, vlakovođe ili kapetana broda.
Rotterdam je velika morska luka. Ne samo to, Rotterdam je najveća luka u Europi. Prije je bila najveća luka na svijetu ali su je Kinezi prešišali. Sad je tek peta luka na svijetu, ali najveća izvan Kine.
Ne može se ni zamisliti koliko je to velika luka. Tu radi pola milijuna ljudi. Zauzima 176km obale i to se stalno povećava jer luka ima mogućnost da se širi u more. Osim toga, jako je duboka (24m) pa onda mogu pristati najveći brodovi. Zbog toga dolaze oni veliki brodovi koji prevezu 20.000 kontejnera. Tu se ti kontejneri pretovare na manje brodove, vlakove ili kamione i tako se razvoze po Europi. Samo to s kontejnerima je ogromna operacija jer oni isprazne brod u roku od 24 sata i sve te kontejnere onda sortiraju i razvoze kuda treba.
Tu je nekad bilo i puno brodogradnje ali je ista propala početkom 80-tih godina. Sve su preselili u Japan. Međutim, i Japan je postao preskup pa je sad sve prešlo u Južnu Koreju, a kad oni poskupe, ide se u Indiju ili Indoneziju. Upravo na mjestu tog najvećeg brodogradilišta u Rotterdamu ostale su ogromne hale i prostori koji su godinama zjapili prazni. Prije nekih desetak godina je odlučeno da se ti prostori počnu upotrebljavati u druge svrhe. Tu je preseljen dio Univerziteta Rotterdam (elektrotehnika, strojarstvo, promet, brodogradnja, itd.), a par hala je stavljeno na raspolaganje malim firmama koje mogu iznajmiti prostor i baviti se nečim korisnim. Uglavnom su to male firme koje se bave automatiziranjem. Jedna hala je rezervirana za sajmove, simpozije i konferencije. Upravo sam zbog toga išao u Rotterdam jer je bio sajam tehnike i izmjene znanja i informacija. Nazvali su ga Festival tehnike. Male i velike firme koje su aktivne u brodarstvu i industrijama u luci su bile tu sa svojim stvarima i informacijama. Baš zbog toga sam se tu muvao cijeli dan jer tražim individualce koji bi prezentirali na konferenciji u listopadu. Upoznao sam puno ljudi i pronašao nekoliko njih koji bi mogli prezentirati interesantne stvari.
I tako u mojoj potrazi naiđem na nekog momka, Holandeza, i malo si mi popričamo. Kažem mu da sam rođen u Hrvatskoj, a on će meni na hrvatskom: “Dobro, dobro ali odakle si?” Sad je na meni bio red da se iznenadim. On je imao karticu na kojoj je pisalo Pim Walet što je holandsko ime pa me baš ništa nije podsjetilo da razgovaram s nekim tko zna naški. Kako to da taj Holandez tako dobro govori naš jezik? Kaže mi on da mu je bivša supruga Hrvatica. Oni su se rastali ali dok su bili zajedno, često su išli u Zagreb pa onda na more u Trogir. Nakon rastave za uspomenu mu je ostalo znanje hrvatskog jezika. Stvarno, svaka mu čast! On je još jako mlad ali i vjerovatno nije bio oženjen puste desetke godina. Ja bih otprilike procijenio na manje od 5 godina ali je pristojno naučio hrvatski. Ta Hrvatica ga je baš dobro istrenirala. Čuje se po naglasku da mu hrvatski nije materinji jezik ali svaka čast – momak zbilja dobro govori hrvatski. Evo, opet se ispostavilo da je svijet maili. Nisam ni sanjao da bi u zgradi starog brodogradilišta u Rotterdamu između puno mlađarije koja se bavi softwarom i automatiziranjem, i da bi u krdu od 400, možda i 500 ljudi, naletio na Holandeza koji tečno govori naški.
Ali i još jedan stvar. Ja sam naravno, opet nosio moj kaubojski šešir da me ljudi uoče i zapamte. To je dobar potez. Već ujutro kad sam se pojavio, priđe mi jedan momak i kaže da me prepoznao po šeširu. Mi smo se naime, upoznali prije ½ godine na nekom sastanku u Rotterdamu. Sve si mislim, pa slučajnost možda i ne postoji. Jedna stvar je sigurna – ovo mi nije zadnji put da sam išao u Rotterdam. Osim toga, opet ću ponijeti šešir jer trebam ono nešto da me ljudi uoče, zapamte i prepoznaju.
By Marijan Jozić
