Autor: Marjan Gašljević
Hrvatska nogometna repka priprema se u Njemačkoj za Europsko nogometno prvenstvo od kojeg svi mi u Hrvatskoj, ma koliko voljeli ili ne nogomet, imamo velika očekivanja. Takva nogometna smotra uvijek je događaj i prilika za sve i svakoga da nešto zarade. Od bofl majica s kockicama iz Kine u kojima treba biti obučen svatko tko iole išta domoljubno-nogometno drži do sebe pa sve do onih čije se zarade broje s onim „deset na entu“.
Mene je ta euforija u zahuktavanju očešala kroz unukovo sakupljanje sličica nogometaša. Već dvadesetak dana, od kada je to počelo, obavezno moram kupnju obavljati i trgovačkom centru koji „za potrošenih 10 eura daje jednu sličicu.“ Sporedno je koliko je to ekonomično bitno je samo da se kući ne vratim bez sličice. Unuk mi svaki dan prije odlaska u kupovinu daje naputak: „Deda, budi ljubazan i lijepo zamoli tetu na blagajni za sličice.“
I tako ja svaki dan molim i preklinjem blagajnice za sličicu više. Nekad upali, a nekad i ne. Sve dolazim pred centar očekujući veliki natpis na vratima: „Zabranjen ulaz deda Gašu i domaćim životinjama!“
Da Matko i nema neko veliko povjerenje u mene posvjedočio je događaj kada su on i njegov prijatelj Kole neki dan na romobilima „zapalili“ do centra u kupnju slajca i, naravno, lijepo su zamolili tetu na blagajni koja ih je, još ljepše, otpilila. Obješenih kljunova gurlitali su romobile do kuće da bi neuspjeh priznali tek treći dan.
Sličice se svakodnevno pozorno slažu u nekakav plastični album kojeg sam, naravno, morao kupiti, a u jeku je i trgovina i mijenjanje duplića.
I tako dok razmišljam o tim sličicama koje su mi postale noćna mora sjećanje me vraća u moje davno djetinjstvo.
Tada je u Glini srijedom bio sajam. Baka ili majka odlazile bi na „plac u Varoš“ (tako smo zvali Glinu) noseći na prodaju domaće proizvode; sir, vrhnje, putar, jaja, povrtlarske proizvode, a za svoje „konte“ (glinske dame koje su kod njih redovito kupovale naručujući tjedan prije što im treba) zaklale bi i pokoju kokoš, puru, patku, …
Nestrpljivo bih, na plotu uz put sve vireći, čekao majku ili baku kada su se vraćale kući. Pored kućnih potrepština koje bi kupile uvijek je za mene bio neki slatkiš. Bomboni su se vagali u dućanu i pakirali u smotani novinski tuljak ali i tada su u modi bile sličice nogometaša. Svi klinci su ih sakupljali, a dobivali bi ih u najlonom omotanoj lizalici ili u omotu šećerne pločice. Samo „Životinjsko carstvo“ koje je nekako u to vrijeme krenulo bilo je uz malu, pomno zamotanu čokoladicu. I danas govore da je ta čokoladica, u stvari, jedina i najbolja čista čokolada.
Te sličice nogometaša bile su naše dječje blago. Mijenjali bi dupliće i trgovali. Za neke bi „igrače“ (tako smo zvali sličice) davali i po nekoliko komada drugih. Dinamovi su bili najvrjedniji. Ne znam nikog u Viduševcu tko nije navijao za Dinamo pa bar tu nije bilo spora. Na hrpice za „tući“ stavljali bi se „bezvrjedniji igraći“ iz nekih lijevih klubova.
„Idemo tući igraće!“
Bio je univerzalni poziv za igru, kako danas kažu, „tapkanja“. Mi smo „tukli igraće“ na način da bi dvije sličice stavili ćošak na ćošak i onda tapnuli dlanom po njima osvajajući one koje smo tim udarcem uspjeli okrenuti licem prema gore.
Ja nisam „tukao igraće“ jer sam imao najmanju šapicu od ekipe i uvijek bih bio gubitnik što je za mene, prokazanom škrtici, bio težak, teško podnošljiv, udarac. Znala su ta tadašnja tapkanja završiti i pravim, živim tapkanjemi i krvavim nosovima. „Tukli su igraće“, ali su, bome, tukli i protivnike.
Moj unuk i njegova družba danas ne „tuku igraće“. Pokušao sam im pokazati tu igru mojeg djetinjstva ali ih nije zanimala i nisu se našli u njoj. „Tući igraće“ ne mogu na mobitelu i to nije zanimljivo.
Za tridesetak dana završiti će Prvenstvo. Neki će slaviti, a neki tugovati. Sve do tada meni ne preostaje drugo nego:
„Teta blagajnice, lijepo molim, udijelite koju sličicu. Hvala!“
