Baš je tako. Bez veze. Kupio sam kod Ali Babe (to vam je onaj Kinez) najlon jaknu za 8 eura. To je plava jakna na kojoj je žutim slovima pisalo FBI. FBI bi značilo Federal Bureau for Investigation, to je kao američki USKOK (da ne kažem POSKOK). Pošto je najlon jakna, onda sam mislio da će biti idealna da me posluži ako pada proljetna i ljetna kiša. Jakna nije za zimu jer nema nikakve podstave, a za proljeće i ljeto je super. I sve je bilo dobro dok nije pala prva kiša. Izađem ja tako iz auta i opalim preko parkirališta, a kiša lijeva. Jakna ima kapuljaču pa nema frke. Odem tako u trgovinu i onda natrag do auta. Kad sam sjeo u auto vidim da je s jakne palo slovo I. To se zove kineska kvaliteta. Sad jakna nije FBI nego FB. Sad sam spao da od FBI agenta postanem pretplatnik Facebooka jer je FB akronim za Facebook. Jakna me degradirala s pozicije ozbiljnog detektiva na poziciju običnog upotrebljivača Facebook aplikacije. Dakle, postao sam na latinskom “scribex vulgaris”, ili u prijevodu – obično piskaralo.
E pošto smo došli do Facebooka da vam kažem moju frustraciju. Već mi je na vrh glave način kako ti silni facebookaši komuniciraju. U Glini nam je pokojni profesor Brebrić znao reći: čuj- pazi-slušaj! Ha, ha!!! Nije to Brebrić nego Blašić. Pokojni profesor Blašić je upotrebljavao pravilo “tri”. To je pravilo kad se kažu tri povezane riječi koje onda ljudski mozak lako zapamti. To vam je ono kao: Sex-Drugs-Rock&roll ili Egalite-Fraterlite-Liberte. Sad natrag do Brebrića. On je znao reći: “Kad mi nešto objašnjavaš, onda mi reci rečenicu u kojoj je subjekt-predikat-pridjev”. Naši profesori u glinskoj gimnaziji su nam stalno trubili u glavu kako se komunicira. Na žalost, velika većina onih koji upotrebljavaju Facebook uopće nema pojma kako se komunicira. Evo tri primjera.
Neka cura se naguzi na slici u nekom nepoznatom gradu, na nekom nepoznatom raskršću ili na balkonu nekog nepoznatog hotela ili na plaži mora. Ako ne napiše svoje ime, nije važno. Ali ona ne napiše baš ništa. Samo stavi sliku. Mene bi zanimalo gdje se ona to uslikala. Da li je to u Parizu, Londonu, Doljnem Miholjcu ili u Gornjoj Blatuši. Barem da napiše: “Evo mene Budimpešti”. Ili jednostavno: Budimpešta. Ponekad je pozadina stvarno interesantna i možda bih se i sam odlučio da odem tamo ali ne znam gdje je to. I tako tu sliku jednostavno zaboravim.
Druga situacija je da netko stavi sliku s groblja. Ali ne piše baš ništa. Vidim da su ljudi u žalosti. Ispod slike ima nekih 50 komentara i svih njih 50 je napisalo saučešće ili ono slava mu. Barem da se netko od njih smilovao iIi napisao: Eto, ode nam naš Marko Marković. Moguće je da i ja poznam pokojnika, tog Marka Markovića. To bih htio znati. Možda bi rodbini poslao poruku da mi je žao i da sam tu osobu uvijek jako poštovao i volio. Ovako ništa. Niti znam o komu se radi, niti gdje je to groblje.
Ljudi često stave kakvu sliku koja je uslikana prije 40 ili 50 godina. Na primjer školski razred. Onda niti napišu koja je to škola, u kojem gradu a kamo li da napišu imena tih školaraca. Takve informacije su interesantne jer dolaze od “prijatelja” s Facebooka pa je velika vjerovatnost da bi mogao prepoznati neko ime ili bi barem pomislio: ‘E, u tu školu sam išao i ja.” Ovako ništa od toga. Slika je bez ičega objavljena i brzo će se zaboraviti. Kad bi bila slika iz osnovne škole ili gimnazije Glina, potrudio bih se da analiziram koji učitelj ili profesor je na slici. Ovako je bez veze.
Dva savjeta: Kao prvo, nemojte stavljati slike bez bilo kakvog teksta i komentara. Od toga nema baš nikakve koristi jer većina ljudi neće ni znati o čemu se radi. Slijedeći savjet: ukoliko ipak stavite sliku na FB, barem napišite gdje je slikano i o čemu se radi. Samo staviti sliku na FB i ništa ne napisati je bez veze, a osim toga je znak da ste u školi prolazili s dvojkom i da ste imali jako puno muke da bi uspjeli dobiti dva (2) za materinji jezik. Tako nešto vam se sigurno ne sviđa ali je realna opcija. Prije smo to zvali hrvatskosrpski jezik, a sad je hrvatski ili srpski. Već ni sam ne znam koji jezik govorim pa uglavnom kažem naški. To bi značilo hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski. Ako su to sve različiti jezici, e onda smo mi svi poligloti. Dakle, naški.
Još i ovo. Prije godinu dana sam bio na Islandu. Prelazim parkiralište i čujem nekog momka kako ne govori islandski nego da ga zbilja odlično razumijem. Kažem mu: “Dobar dan, čujem da govorite hrvatski.” “Ne,” kaže mi on: “Ja govorim srpski!” Kažem mu: “Izvinite molim vas, izgleda da se ne razumijemo. A da se onda prebacimo na engleski?!” I to mi je isto bilo bez veze.
By Marijan Jozić
