Photo by National Museum of Denmark on Unsplash : Jeanne d’Arc School on fire. Maglekildevej at Frederiksberg. 21st March 1945. The bombing was a part of the Operation Carthage. The bombs where ment to hit the Shellhouse (Gestapo’s head quarter), but one of the pilots dropped the bombs over the school because it lost control over the plane. After that the other pilots thought the school was the Shellhouse and dropped their bombs as well. 86 children and 18 adults died at the school. Taken on March 21, 1945.
Bilo je to 8. svibnja 1945. godine u 23:01 po srednje europskom vremenu kada je na snagu stupila bezuvjetna kapitulacija svih njemačkih trupa, kao konačna točka na kraj jednog strašnog, razarajućeg rata u Europi.
Njemačka se 1945. našla u bezizlaznoj situaciji. Akcija u koju je Hitler polagao toliko nade, operacija „Wacht am Rhein“, koja će poslije biti nazvana Bitka na izbočini ili Bitka u Ardenima, okončana je 25. siječnja 1945. porazom Nijemaca, kao i operacije Nordwind i Bodenplatte. U te tri povezane operacije njemačka vojska je u očajničkom pokušaju da preokrene rat iscrpila zadnje rezerve goriva, tako da su preostale trupe ostale praktično nepokretne. Savezničke jedinice su nezadrživo napredovale i kada se 1. travnja 1945. kod Lippstadta u „Ruhrskom kotlu“ predao Feldmarschall Walter Model sa 320 000 vojnika svakome je postalo jasno da je rat na zapadu za Njemačku izgubljen. Gradovi su padali jedan za drugim i 25. travnja 30 km južno od grada Torgau na Elbi susrele su se američke i ruske postrojbe. Njemačka je presječena na dva dijela. Adolf Hitler je 30. travnja izvršio samoubistvo, a njegov ministar propagande, kojeg je u svojoj političkoj oporuci imenovao kancelarom, Joseph Goebbels je samo dan kasnije 1. svibnja. zajedno sa svojom ženom Magdom, nakon što su ubrizgali otrov vlastitoj djeci, također izvršio samoubistvo.
Glavnokomandujući Ratne mornarice Hans-Georg von Friedeburg potpisao je 4. svibnja bezuvjetnu kapitulaciju svih snaga koje su se na sjeverozapadu Njemačke borile protiv Britanaca no Dwight D. Eisenhower, glavni zapovjednik Supreme Headquarters Allied Expeditionary Force, nije želio prihvatiti djelomičnu kapitulaciju. Konačnu bezuvjetnu kapitulaciju potpisao je 7. svibnja Generaloberst Alfred Jodl, koju je ratificirao Oberkommando der Wehrmacht (vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske) kao i glavnokomandujući kopnene vojske, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice što je provedeno 8. svibnja u glavnom stožeru sovjetske vojske u Berlinu. Budući da se potpisivanje oteglo duboko u noć, Moskva je obaviještena tek sutradan tako da se u Sovjetskom Savezu 9. svibnja slavio kao dan pobjede. Ovo još nije značilo da je Drugi svetski rat konačno završen, na Pacifiku je rat trajao do 15. kolovoza kada je objavljena bezuvjetna kapitulacija Japana koja je formalno potpisana 2. rujna, a u bivšoj Jugoslaviji je službeno okončan 15. svibnja.
Bez namjere da relativiziram odgovornost Njemačke za užasne, nepojmljive zločine koji su učinjeni prije i za vrijeme rata, treba isto tako reći nešto o stvarima o kojima se poslije svršetka rata dugo šutjelo. Naime, u mjesecima, pa čak i godinama, nakon završetka rata u mnogim zemljama su slijedili progoni, zatvaranja, ubojstva i protjerivanja Nijemaca i njihovih saveznika. Njemačko stanovništvo je protjerano iz niza zemalja u kojima su bili naseljeni desetljećima pa čak i stoljećima, a Njemačka je izgubila veliki dio svog teritorija. Milijuni vojnika iz postrojbi njemačke vojske i njenih saveznika dospjeli su u ratno zarobljeništvo Crvene armije, gdje ih je zbog gladi, bolesti, maltretiranja i likvidacije više od polovine pomrlo.
Točan broj poginulih u Drugom svjetskom ratu nije poznat, pretpostavlja se da je život izgubilo između 55 i 65 miliona ljudi, a više od polovice bili su civili. Posljedica rata bile su velike demografske promjene, ogromna materijalna razaranja, prekrajanje granica i stvaranje novih država. Svijet je ostao zaprepašten zločinima Holokausta, a na kraju rata pojavilo se novo strašno oružje, atomska bomba.
Nekoliko godina poslije završetka Drugog svjetskog rata u Europi, 9. svibnja 1950., francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman je javnosti predstavio deklaraciju kojom je francuska Vlada predložila da se cjelokupna francusko-njemačka proizvodnja ugljena i čelika stavi pod nadzor zajedničkog visokog upravnog tijela unutar jedne organizacije kojoj će se moći pridružiti i ostale europske zemlje. Glavne zadaće zajedničkog upravnog tijela bile su modernizacija proizvodnje uz poboljšanje kvalitete, isti uvjeti za sve učesnike isporuke robe na francuskom i njemačkom tržištu (kao i na tržištu drugih pridruženih zemalja), razvoj zajedničkog izvoza u treće zemlje te poboljšanje životnih uvjeta radništva.
Ovaj dokument, koji će postati poznat kao “Schumanova deklaracija”, bio je temelj za osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik, koja je osnovana Pariškim ugovorom 18. travnja 1951. godine. Osim Francuske i Njemačke zajednici su odmah pristupile Belgija, Italija, Nizozemska i Luksemburg, dok je V. Britanija (iako pozvana) tada odbila pristupiti članstvu. Pariški ugovor potpisan je na rok od 50 godina i istekao je 23. srpnja 2002. godine i poslije isteka nije produljivan jer je njegova regulativa postala dio svih kasnijih ugovora današnje EU.
9. svibnja postao je tako dan kada su dvije zemlje, koje su toliko iskrvavile u nizu međusobnih ratova kroz stoljeća, plativši cijenu koja se broji u milijunima života i milijardama šteta u novcu, zajedno ispisale novo poglavlje povijesti i povele Europu u jednu bolju budućnost i danas se slavi kao Dan Europe.
Tragično je da na današnji dan krvavi rat vode dvije države koje su u II. svj. ratu pretrpjele ogromne ljudske i materijalne gubitke: Rusija, koja je tijekom II. svj. rata izgubila oko 14 milijuna ljudi i Ukrajina, sa 6,9 milijuna žrtava (SSSR je ukupno izgubio oko 27 milijuna stanovnika). Za usporedbu, Njemačka i Austrija su zajedno izgubile između 6,9 i 7,4, Poljska 6, dok je Kina izgubila između 15 i 20 milijuna ljudi.
Koliko će ih samo poginuti u ovom bezumnom ratu!?
Aleksandar Olujić
