Autor: Marjan Gašljević
U realnom životu, ne dakle u igrama na sreću, sretali smo se s mnogobrojnim promašajima koji nadmašuju i fantastiku. Sjećam se, tako, događaja kada je istočnu lađu Sisačke, danas, katedrale pogodila i teško oštetila topnička granata. Koliko li je samo bilo teorija kako su pobunjeni Srbi i s kakvom granatom i topom uspjeli izvesti takav pogodak. Nitko nije znao, htio, smio, kazati da je neki debil nekoliko kilometara istočno od katedrale, možda, zamijenio, prilikom računanja hica „specijalku” sa zemljovidom 1:50000.
U ovim danima, teškim ali modernim, usprkos uvjeravanju Premijera kako nam „savršeno ide” malo – malo „iskoči” situacija na tragu famoznog hica u katedralu. Da je netko “jebački mašio” oko državnog proračuna govore nam stavke rebalansa.
Odjednom se potiho odustaje od nekih velikih projekata da bi se namaklo negdje drugdje – u zid katedrale.
„Piletićevo ministarstvo je najveći dobitnik rebalansa”, floskula je kojom se kurče specijalci na „specijalki”. Što je to famozno Piletićevo ministarstvo to stvarno dobilo? Razvikani „inkluzivni dodatak” s kojim su vladajući utrčali 1. 1. 2024. promašaj je 1:1 000 000. Građani, kojima je taj dodatak nada u bolesti s kojom dolazi i bijeda, čekaju i po 400 – 500, možda i duže, dana rješenje koje su po Zakonu trebali dobiti u roku od 15, 30 ili 60 dana. Čekajući preminulo ih je, ne dočekavši, preko 15 000. Smrću prestaje i obaveza Države isplatiti i cent nasljednicima – obitelji i toliko dugo čekanje u kojem je ista ta obitelj bačena na koljena u nadi da će im Država bar malo pomoći oko liječenja i nade preživljavanja. U mom slučaju radi se o iznosu od cca 500 eura mjesečno za lijekove i nadomjestke. Piletićevo, „žao mi je”, licemjerje je najviše razine. Ti, dakle, mizerijo 1. 1. 2024. nisi znao koliko u hrvatskoj ima invalida i potrebitih, koliko za to treba novca i kako i s koliko stručnih službenika treba ući u tu priču da bi se zadovoljili zakonski rokovi koje si TI propisao? Piletiću (Plenkoviću) to nije za „žao mi je”, to je kazneno djelo „ubojstvo s predumišljajem”? Izlika da „nema novaca” još samo pogoršava upravo u „predumišljaj”. Tko vas je tjerao na takvo rješenje ako nemate novaca? Ili…?
Planirani suficit lokalne uprave (onih 580 uvelike beskorisnih općinica i nfunkcionalnih županija) bio je nešto preko 500 milijuna. I prvom polugodištu ispao je deficit od nešto više 200 milijuna, a do kraja godine to će biti još 300 milijuna. Kome treba, osim glasačkom uhljebistanu, masa beskorisnih jedinica koje, račun po račun, koštaju proračun milijardu, a ničemu ne služe. Usput, umirovljenici pritišću da Država prekine s praksom oporezivanja mirovina što je posve logično i bilo bi pravedno jer su ti isti umirovljenici za vrijeme rada već jednom, u brutu, platili porez na dohodak. Mirovina, znamo, nije dohodak, ona je mirovina! Ako bi, a morati će, država ukinula taj nepošteni porez lokalna uprava ostaje u cijelosti bez tog kolača koji se sada njima uplaćuje.
Istovremeno Vlada pompozno najavljuje povećanje minimalne plaće na 1050 eura. Toliki iznos moraju isplaćivati poslodavci koji su „krunski neprijatelji” Vladi i sindikatima. Da li će, od kuda i na koji način poslodavci moći isplaćivati taj iznos koga briga osim njih. Plenković će kričati, „kao je radnicima dao” ali neće kazati čiji novac dok će mnogi poslodavci cviliti pod tim financijskim teretom, a mnogi i pokleknuti. I biti će, naravno, krivi. Zašto, na koncu, ti zapjenjeni sindikalci ne žive od članarina članstva nego od državnih dotacija? Zašto za lokalnu upravu ne vrijede pravila kao za realni sektor: Rasporedi, dakle, prihode svoje općinice i živi od tih novaca. Ako ne možeš, ugasi se.
Hrvatska, hvale se s vlasti, je među prvima u iskorištavanju EU fondova. Lijepo, gdje je, međutim, završio taj silni novac? Uglavnom u različitim investicijama koje nemaju temelja u stvaranju nove vrijednosti do li u insinuacijama ili ti nadama. Hajde, nešto završi i u „crnim rupama” tako da svaki dan čitamo i slušamo slančili ovoga, te slančili onog zbog muvanja sa EU sredstvima. Eto, bar netko radi pa bio to USKOK ili EPPO. A kako će priča izgledati kada se EU slavina zavrne, a samo što nije.
I na koncu, vojska. Vojska Hrvatskoj u svakom slučaju treba. I to ozbiljna, organizirana, uvježbana i dobro te korisno opremljena. Preduvjet za to je doktrina. Da ne širim, sve ovo što se iznosi u javnost nekako mi djeluje da se ide grlom u jagode. Osnova je uvelike i novac. Novac za obuku. Novac za opremu. Iz prethodnih natuknica nekako izgleda da novca baš i nema i ne nazire se. Novca, međutim, za obranu jednostavno mora biti. Vremena su preozbiljna i presložena da bi se s obranom zajebavali ma koliko se uzdali u svoje NATO članstvo. Ne zaboravimo staru, uvijek aktualnu poslovicu: „Uzdaj se u se i u svoje kljuse.”
Samo da ne bi opet pogodili istočni zid Sisačke katedrale ili si, još gore, pucali u nogu.
