Autor: Marijan Jozić
Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Europom su se počele širiti prve zlokobne vijesti: šume umiru. Njemački istraživač tla Bernhard Ulrich 1983. godine digao je uzbunu. “Waldsterben” – masovno odumiranje šuma – činilo se neizbježnim. Kisele kiše, oborine prepune spojeva sumpora i dušika, nagrizale su tlo, slabjele stabla, a krajolik je izgledao kao da se nepovratno mijenja. I vlasti i građani zahvatila je panika.
Što je uzrokovalo tu prijetnju? U bezbrojnim tvornicama industrija je u zrak izbacivala oblake sumpornog dioksida i dušikovih oksida. Automobili s bučnim motorima davali su svoj doprinos. A na selu su tisuće krava, svinja i kokoši, gotovo neprimjetno, ispuštale amonijak. Kiša je sve te tvari vraćala natrag na tlo, gdje su posljedice postajale vidljive.
Da se razumijemo: političari često vole stvarati paniku i plašiti stanovništvo. Kada se ljudi dovoljno prestraše, lakše je mijenjati pravila, donositi odluke koje odgovaraju vladajućima i uvoditi nove namete. Stalno se pojavljuju “novi problemi” kako bi se iz poreznih džepova izvukao novac, usmjerio u određene sektore i održao stalni krug ulaganja i potrošnje. Tako je bilo s kiselim kišama, ozonskim rupama, globalnim zatopljenjem, klimatskim promjenama – i popis se stalno nastavlja.
No što se u međuvremenu dogodilo s kiselim kišama? Zašto danas o njima gotovo više i ne čujemo?
Panika je tada bila velika, ali ne u potpunosti opravdana. Valja priznati i da je Ulrich u svojim upozorenjima dobrim dijelom pretjerao. Veliko “Waldsterben”, kako ga je nazvao, imalo je više uzroka. Istraživači su otkrili da sudbina šuma ne ovisi isključivo o zakiseljavanju tla. Suše, bolesti, gljivice i kukci također su snažno pritiskali zeleno srce Europe. Ipak, prijetnja je bila stvarna i opipljiva: ondje gdje su nekada šumsko tlo prekrivale šumarice i lišajevi, počele su nicati koprive i kupine – tihi svjedoci promijenjene kemije tla.
U jednom trenutku postalo je jasno da se tako više ne može nastaviti. Vlade su udružile snage i još 1979. godine potpisale Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka. Godine 1985. uslijedio je Sumporni protokol, usmjeren na smanjenje emisija sumpornog dioksida. Elektrane i rafinerije našle su se pod strogim povećalom. Za dušikove okside dogovori su postignuti 1991., ali taj se problem pokazao znatno tvrdokornijim: promet je bilo teže obuzdati, osobito u vrijeme naglog rasta broja automobila. Amonijak, koji najvećim dijelom potječe iz stajskog gnoja, bio je najteži za smanjenje jer dolazi iz mnoštva malih, raspršenih izvora na selu.
Ipak, ta je politika donijela rezultate. U zapadnoj Europi emisije sumpornog dioksida smanjile su se u trideset godina za čak 75 posto, a dušikovih oksida za oko 30 posto. Kisele kiše postupno su prestale biti dominantan ekološki problem. Šume su ponovno „udahnule“, iako su se zauvijek promijenile. Borba protiv zakiseljavanja nije u potpunosti završena, ali pouka je jasna: suradnjom i ustrajnošću moguće je potisnuti čak i nevidljivog neprijatelja.
Tako se strah od kiselih kiša s vremenom pretvorio u strah od ozonske rupe. I to smo u međuvremenu zaboravili, jer je danas u fokusu problem amonijaka i dušika. Te tvari ponajviše dolaze iz stočarstva – iz gnoja krava, svinja i peradi – i potječu iz velikog broja relativno malih izvora. Kisele kiše, barem u klasičnom smislu, više nisu glavna tema, ali problem nije nestao. Samo je promijenio oblik. Danas govorimo o dušiku i amonijaku. Sutra će to možda biti nešto treće. I tako se priča o okolišu nastavlja u krug, s novim imenima, ali sa starom poukom: posljedice ljudskog djelovanja uvijek nam se, prije ili kasnije, vrate.
