Kako prepoznati pravi trenutak za zamjenu kućanskog aparata i usrećiti obitelj? Dugo sam se trudio održati svoju sušilicu rublja na životu – već dvadeset godina vjerno stoji uz našu obitelj. Moja upornost u popravcima već je postala priča za rodbinu i prijatelje. U tih 20 godina čak sam četiri puta bio u akciji i uspješno popravio tu važnu mašinu.
Prije dva desetljeća morao sam je kupiti jer sušenje rublja vani u dvorištu više nije bilo moguće. U našem se kvartu namnožilo toliko ptica da bi se svaki put dogodilo isto – tek oprano rublje ne bi dočekalo da se osuši, a već bi ga “ukrasile” ptičje nezgode. Ptice su, naravno, zakonom zaštićene, pa ih se ne možemo riješiti. Tako je stigla prva sušilica za rublje.
Međutim, svaki kućanski aparat ima svoj vijek trajanja. Nakon četiri popravka i dvadeset godina rada, možda je vrijeme da ozbiljno razmislim o zamjeni.
Ponekad voljene osobe – poput moje golubice – ne kažu sve direktno, ali njihove želje ipak nekako dođu do nas. Možda kroz pogled, komentar ili tiho spomenutu prednost novih tehnologija. Moja golubica već je nekoliko puta napomenula kako stara sušilica:
- troši više energije i može predstavljati sigurnosni rizik,
- bučna je i spora u usporedbi s novim modelima,
- a novi modeli donose tiši rad, bolju učinkovitost i manje brige u kućanstvu.
Osim toga, jednom mi je rekla da joj je iskreno žao gledati mene, u mojim godinama, kako klečim pred tom mašinom, odšarafljujem bezbroj vijaka, mjerim napone i tražim gdje ima, a gdje nema struje. Možda je to bio njezin način da mi da do znanja što bi je zaista obradovalo – nova sušilica.
I možda je u pravu. Dvadeset godina je ipak pristojna dob za svaki aparat. Pogotovo jer danas firme koje isporučuju nove mašine dolaze, odmah ih instaliraju, staru besplatno odnesu, a meni ostaje samo da potpišem papir i pustim ih u kuću. Račun stigne kasnije, a mir u kući je zagarantiran.
Ali kod mene se ne radi samo o praktičnosti. Moja inženjerska savjest ne dopušta mi da se stara mašina tek tako razduži. Cijelu sam karijeru u avionima svoje firme inzistirao na tome da se sve popravi i da sve besprijekorno radi. Imao sam i trideset godina stare avione koje smo uspješno vraćali u savršeno stanje. Kad bi tehničari naišli na problem koji nisu znali riješiti, zvali bi mene – i kvar bi bio otklonjen.
Pa zar bih sada, kad se pokvari jedna obična sušilica, samo tako odustao? Možda je kvar sitnica. Možda joj još ima spasa.
I zato sam se, napravio Englez, pravio se da ne čujem golubičine priče o novoj mašini i bacio se na posao. U roku od dva sata pronašao sam grešku, a pola sata kasnije sušilica je opet radila. Novi stroj bi nas koštao barem tisuću eura, a ja sam ovu popravio za samo pedeset. Znam, možda sam pogriješio jer nisam usrećio moju golubicu, ali 950 eura ostalo je u džepu.
Osim toga, za 950 eura može se kupiti puno struje. Što sad? Ništa. Obećao sam da ću sljedeći put, ako se masina opet pokvari, kupiti novu mašinu. Moja golubica je napomenula da neće vrijediti ona stara Hrvatska poslovica: Obećanje ludom radovanje? Jer ce ona uzet situaciju u ruke I nece biti kompromisa
Nije lako rastati se od starog aparata koji je toliko dugo bio dio našeg doma, ali znam da promjena može biti osvježavajuća i korisna za cijelu obitelj. Povjerenje, otvoren razgovor i spremnost na kompromis najbolji su put do rješenja koje će usrećiti i mene i moju golubicu. Sljedeći put (nadam se za par godina) bit će lakše donijeti odluku da se kupi nova mašina i golubica će biti sretna jer nove mašine pošalju Whats app poruku na njen telefonski broj kad je veš osušen.
By Marijan Jozić
