Sve je počelo nevino. Cijeli radni vijek vjerovao sam brojevima i instrumentima. Lord Kelvin je davno rekao: “Ako nešto ne možeš izmjeriti, tvoje je znanje nedostatno.”
Ja sam to uzeo doslovno. Godinama sam mjerio sve što se moglo mjeriti: temperature, padaline, tlak zraka, jačinu struje, frekvenciju, napone, otpor, snagu, udaljenost… Ako je postojala sprava s brojevima, ja sam je imao.
Nedavno sam, u tom duhu znanosti, kupio kineski kišomjer. Uz termometar u vrtu mislio sam: “Sad ću imati prave podatke – bez internetskih izmišljotina i algoritama.” Jer znao sam da se 90% tih podataka na internetu uopće ne mjeri; kompjuteri sve izračunaju. Ja sam htio pravu, mjerljivu istinu.
I onda je počeo misterij.
Jutros pogledam u svoj kišomjer – a ono potop! Skala pokazuje 12,7 centimetara kiše. Profesor Stojković iz Gline učio nas je: da nema otjecanja, toliko bi vode ostalo na tlu. Kiša kao iz biblijskih vremena!
Ali… ništa nisam čuo. Niti kapi. Noć tiha, nebo vedro, zemlja suha. Pa kako to?
I tad se pojavila moja golubica.
S poker-face izrazom (samo ona to tako može), pita:
– Jesi li jučer dobro ispraznio kišomjer? Jesi li siguran da sprava radi? Pogledaj što kaže internet… Ti si nešto smuljao.
A onda doda onaj njezin neizostavni komentar:
– Vidiš, ja sam ti uvijek govorila da ne kupuješ te jeftine kineske stvari. To ti nije pouzdano. Nikad ja njima nisam vjerovala. Pogotovo ne Alibabi.
I pita to opet. I opet. Toliko puta da sam već počeo sumnjati u vlastite oči i uši, u instrumente, u sve što znam o meteorologiji i mjerenju.
Pokrenuo sam istragu. Rekonstruirao noć. Nije bilo oblaka, nije bilo oluje, nije bilo tragova kiše. A podaci – neumoljivi.
I onda mi je sinulo.
Nije to bila kiša.
To je bila tajna misija moje golubice.
Pod okriljem noći, isključila je alarm i nadzorne kamere, naoružana vrčem vode, tiho je na prstima prišla kišomjeru, ulila 12,7 centimetara vode i nestala bez traga. Nije ostavila otiske, nije probudila psa, nije joj zadrhtala ruka. Operacija “Voda u Kišomjer”: uspješno izvršena.
Znanost poražena, humor pobijedio. Uspjela je da me nasamari – planirala je to unaprijed, hladnokrvno, do posljednjeg detalja.
A ja sam, kao i svaki detektiv na kraju priče, morao priznati: istina je triunfirala, krivac raskrinkan, moja golubica me je nasamarila.
I naučio sam lekciju: u životu se ne mjeri sve brojevima. Ponekad se mjeri povjerenjem, ljubavlju – i ponekom praktičnom šalom.
Ja zasad nisam planirao revanš… ali nikad ne reci nikad.
By Marijan Jozić
