Autor: Marijan Jozić
Ovih dana me moja golubica nagovorila da farbam prozore na kući. I što ću jadan nego je poslušati, jer je to dobro za obiteljski život. Međutim, uz tu drvenariju dobio sam još jedan zadatak. Radilo se o — Veneri iz Milosa.
To vam je ona poznata mramorna skulptura koju je neki grčki seljak, barem po mojoj verziji priče, po imenu Ajasis Lamalulos pronašao na svojoj njivi na jednom grčkom otoku. Danas se ta skulptura nalazi u Louvre Muzeju u Parizu. Prava Venera visoka je gotovo dva metra — dakle, ogromna cura. Mi smo u Glini imali njezinu kopiju. Duplo manju i napravljenu od gipsa.
Sjećam se dobro kako sam kao klinac, onako bez veze, nožem osakatio njezin nos. Još bolje se sjećam kako se moja mama strašno ljutila jer je po njezinom mišljenju upravo nos bio najljepši dio Venere. Mene je tada nazvala vandalom koji je uništio pravi grčki nos. Eto, dijete od pet godina igralo se oko gipsane Venere.
Godine su prolazile, a Venera je stajala s tim uništenim nosom. Prije mnogo godina dovukao sam je i u Holandiju pa je godinama krasila naš dnevni boravak.
I tu zapravo počinje prava priča.
Moja golubica primijetila je da sam prozore pofarbao prilično dobro pa je zaključila kako bi bilo šteta ne obnoviti i Veneru. Osim toga, rekla je da bi bilo dobro popraviti i taj nesretni nos prije farbanja. I što ću nego poslušati svoju golubicu.
Najprije sam Veneru izbrusio šmirgl papirom. Onda sam joj napravio novi nos nekom modernom masom za popravak gipsanih zidova. Na kraju sam je obojao novom sintetičkom bojom otpornom na UV zrake.
Sad izgleda bolje nego kad ju je onaj Grk Ajasis Lamalulos iskopao iz zemlje.
Ali iskreno — nije meni važan taj Grk. Meni je važno što kaže moja golubica. A ona mi je nakon cijele restauracije dala do znanja da je nos sasvim u redu… samo što sam još trebao napraviti i nosnice da Venera može disati.
