Autor: Marijan Jozić
Prošli tjedan boravio sam u Londonu na konferenciji posvećenoj testiranju zrakoplova i uređaja ugrađenih u zrakoplove. Riječ je o stručnom skupu koji traje dva dana i okuplja inženjere, istraživače i stručnjake iz zrakoplovne industrije.
Prvog dana imao sam ulogu moderatora. To je suvremeni naziv za osobu koja vodi konferencijski program. Moderator pozdravlja sudionike, predstavlja sebe i predavače te vodi cijeli tijek programa.
Konferencija je organizirana po modelu sličnom TED Talku. Svaki predavač ima 20 minuta za svoje izlaganje, a nakon četiri prezentacije iz istog tehničkog područja slijedi desetominutna sesija pitanja i odgovora. U tom dijelu moderator određuje tko iz publike postavlja pitanje i koji će od predavača odgovoriti. Tako prođe otprilike sat i pol programa, nakon čega slijedi pola sata stanke. Zatim sve kreće ispočetka.
Kada je dvorana puna, cijeli događaj postaje zanimljiv i dinamičan. Imao sam, međutim, i drugačija iskustva. Dvaput sam sudjelovao na konferencijama u Sjedinjenim Američkim Državama – prvo u Pasadeni, a zatim u Charlotteu – gdje je u velikoj dvorani sjedilo svega pet osoba. To je zaista neugodno. Takva situacija predstavlja svojevrsnu uvredu za predavače, ali i neuspjeh organizatora. Srećom, u Londonu je dvorana bila puna pa su svi mogli biti zadovoljni.
Ipak, meni su najdraže bile duže stanke između predavanja. Tada sam imao priliku razgovarati s kolegama inženjerima iz različitih zemalja. U takvim se razgovorima često nauči jednako mnogo kao i na samim predavanjima. Osim toga, stvaraju se poslovni kontakti koji mogu donijeti nova znanja, profesionalno zadovoljstvo, ali i buduće poslovne prilike.
Nizozemci imaju zanimljivu izreku koja bi se u slobodnom prijevodu mogla prevesti ovako: „Nikad se ne zna kako će krava uhvatiti zeca.“ Drugim riječima, dobre prilike često dolaze iz potpuno neočekivanih smjerova.
Upravo se to dogodilo i meni. Tijekom konferencije urednik časopisa Aerospace Innovation ponudio mi je da za njihov časopis pišem redovitu kolumnu. Razmislio sam i zaključio – zašto bih to odbio? Časopis izlazi četiri puta godišnje i ima prilično brojnu publiku. Možda ću tako postati poznatiji i na otoku koji zovu Velika Britanija. Uostalom, i u mirovini se čovjek mora nečim baviti. Tko zna, možda pisanje postane moja nova karijera.
