Autor: Marijan Jozić
Vratio sam se s puta u SAD-u s jednom malom pričom o pomrčini Sunca koju sam pokušao „uhvatiti“ iz aviona. I, naravno, nije ispalo baš onako kako sam zamislio.
Krenuo sam Boeingom 787 iz Amsterdama prema Chicagu. Još prije leta napravio sam svoju malu računicu. Avion leti otprilike 920 km/h od istoka prema zapadu, dok se sjena Mjeseca tijekom pomrčine kreće puno brže, oko 4.000 km/h, sa sjeverozapada prema jugoistoku.
Razmišljao sam ovako: ako se dvije putanje sijeku, mora postojati neka točka iznad Atlantika u kojoj će se avion i sjena Mjeseca susresti. Po mom računu ta bi se točka trebala nalaziti negdje južno od Islanda.
Znao sam da je šansa mala. Nije dovoljno samo pogoditi mjesto. Trebalo je pogoditi i pravo vrijeme. Na zemlji potpuna pomrčina traje svega nekoliko minuta, a iz aviona bi, zbog brzine kojom se krećemo kroz sjenu, taj spektakl mogao trajati možda dvadesetak sekundi.
Ali računica je bila napravljena, let je počeo na vrijeme i ja sam bio optimist. Moja bivša firma ima reputaciju da leti na vrijeme, pa je i ovaj let krenuo točno kako treba.
Samo što smo, izgleda, onu zamišljenu točku susreta prošli prije nego što je došla sjena Mjeseca.
Da smo kasnili nekih pola sata, možda bih imao priliku vidjeti pomrčinu iz aviona. Ovako sam dobio samo mali, gotovo „mickin“ dio cijelog spektakla.
A onda je uslijedio drugi problem.
Avion je bio pun, a moje mjesto bilo je negdje u sredini reda, daleko od prozora. Naravno, nisam odustao. Otišao sam prema prozoru pokraj WC-a, jer čovjek koji lovi pomrčinu iz Boeinga 787 ne bira baš previše gdje će gledati.
Problem je bio što je Sunce bilo visoko iznad aviona. Dakle, nisam mogao samo normalno pogledati kroz prozor. Morao sam praktički na koljenima buljiti prema gore i kroz mali prozor pokušavati pronaći Sunce.
Srećom, imao sam posebne naočale za pomrčinu pa sam barem mogao sigurno gledati prema Suncu.
Na slici uz naslov možete vidjeti što sam zapravo uspio doživjeti — i gdje se sve to dogodilo.
A onda dolazimo do najvažnijeg dijela ove priče.
Da sam slušao svoju golubicu, sve bi bilo puno jednostavnije.
Ona je lijepo sjedila u svojoj ležaljci, stavila pomrčinske naočale, pijuckala Aperol Spritz i gledala pomrčinu.
Bez Boeinga 787.
Bez računanja brzine sjene Mjeseca.
Bez presijecanja putanja iznad Atlantika.
Bez puzanja prema prozoru pokraj WC-a.
U Nizozemskoj je pomrčina bila oko 90 posto, tako da je i tamo doživljaj bio poseban.
I tako sam naučio jednu važnu životnu lekciju: postoje trenuci kada je ipak najbolje poslušati svoju bolju polovicu.
Pogotovo ako ona sjedi u ležaljci s Aperol Spritzom.
