Autor: Marijan Jozić
Najprije mi je izbjegla pomrčina Sunca. O tome sam već pisao. Ne samo da mi je izbjegla, nego sam propustio i priliku da ugodno sjedim na terasi s mojom golubicom i pijem Aperol Spritz.
Moj plan B bio je da onda barem pogledam pomrčinu Mjeseca. Te dvije pomrčine često dolaze u paru: najprije pomrčina Sunca, a onda, dva tjedna kasnije, pomrčina Mjeseca.
Tako sam se natempirao da se 28. kolovoza probudim oko 4 ujutro i pogledam takozvani krvavi Mjesec. Mjesec, naime, bude crvene boje jer Sunčeve zrake prolaze kroz Zemljinu atmosferu prije nego što dođu do Mjeseca. Onda prolazi kroz Zemljinu sjenu, sve se zamrači, a napokon se opet pojavi taj famozni crveni Mjesec.
Probudim se ja tako već oko 3 ujutro i vidim da je puni Mjesec dosta visoko iznad horizonta. Predstava još nije počela. Vratim se u krevet i zaspem.
Probudio sam se u 5 sati jer je tada trebala biti kulminacija pomrčine. Dođem do prozora, gdje sam prije dva sata vidio puni Mjesec, kad ono – ništa. Mrak k’o u rogu.
Onda još udari kiša i ubije mi svaku nadu da ću vidjeti pomrčinu Mjeseca.
I što ću jadan – opet se vratim u krevet i zaspem snom pravednika.
Moja golubica se nije brinula ni o čemu i spavala je dubokim snom pravednice cijelu noć. Ujutro mi je rekla da joj izgleda kako je dobro napravila što se nije ni budila, jer još uvijek pada kiša. Osim toga, bila je sretna što je nisam probudio, pa mi se zahvalila.
To vam je onaj osjećaj kao kad konju date kocku šećera zato što je nešto dobro napravio, pa on onako strese glavom i kaže: „Brrrrr!“ Eto, takva je bila moja pomrčina Mjeseca. Ukratko: najprije mi pobjegne Sunce, a onda se sakrije i Mjesec. Izgleda da nebeska tijela baš i nemaju puno razumijevanja za moje planove.
