Autor: Marijan Jozić
Prije godinu dana bio sam sa svojim pajdašima u Glini. Slavilo se 50 godina mature u našoj voljenoj gimnaziji. Većina nas dogurala je do sedamdesete i polako smo se smirivali u mirovini. Život je, činilo se, ušao u mirnije vode.
Da mi je tada netko rekao da će mi se za samo godinu dana život potpuno promijeniti, ne bih mu vjerovao.
Zapravo, upravo sam tada odlučio napisati autobiografiju. Nakon sedamdesete bio sam uvjeren da mi se više neće dogoditi ništa posebno što bi vrijedilo zapisati. Zato sam knjigu nazvao „Vrijeme leti“. Engleska verzija dobila je naslov „Time Flies“, a kasnije sam sve preveo i na nizozemski, pa je knjiga postala „Tijd vliegt“.
Mislio sam da sam time zaokružio jednu veliku životnu priču.
A onda je život odlučio napisati novo poglavlje bez mene kao autora.
Nazvali su me Amerikanci i ponudili mi posao.
Bila je to grupa odvjetnika koja je osnovala tvrtku s ambicijom da napravi nešto spektakularno. Trebao im je inženjer koji razumije tehniku, ali i zna voditi velike i složene projekte.
Projekt je vezan uz američka Velika jezera, gdje plovi velik broj brodova pokretanih dizelskim motorima. Takvi brodovi danas značajno utječu na kvalitetu zraka, a dugoročni cilj je da nakon 2050. godine takav način pogona više ne bude prihvatljiv.
To znači da se rješenja moraju početi razvijati danas.
Ideja je preurediti jedan postojeći brod tako da koristi pogon i gorivo koji neće zagađivati zrak, ali bez gubitka njegovih dosadašnjih karakteristika — potrošnje, brzine i drugih performansi.
Drugim riječima, treba napraviti brod koji će pokazati drugima kako bi mogla izgledati budućnost brodarstva.
Takav projekt dobiješ jednom u životu.
Zato sam odmah rekao – da.
U svojoj karijeri u avijaciji već sam nekoliko puta bio u sličnim situacijama. Sudjelovao sam u projektima u kojima smo bili prvi u svijetu koji su na određeni način modernizirali avion, a ono što je počelo kao eksperiment kasnije je postalo standard.
Jedan od takvih projekata bio je ugradnja displaya u avione koji su dotad imali klasične instrumente. Drugi je bio uvođenje GPS-a za navigaciju.
Naravno, takvi projekti nikada nisu rezultat rada jednog čovjeka. Uvijek je to timski posao. Ali projektni menadžer nosi posebnu odgovornost jer mora povezati ljude, tehnologiju, rokove i cilj koji na početku često izgleda gotovo nedostižno.
I evo mene sada, sa sedamdeset i nešto godina, ponovno u toj ulozi.
Za tvrtku radim manje od mjesec dana, a već sam drugi put na službenom putu u Americi.
Prije tjedan dana bio sam u SAD-u kako bih upoznao kolege iz naše direkcije. Za desetak dana ponovno putujem — ovaj put u Houston.
Tamo se održava velika konferencija posvećena brodarstvu, a posjetit ćemo i tvrtku koja proizvodi propelere za brodove na električni pogon. Oni su jedna od posljednjih, ali ključnih karika u lancu tehnologije koju želimo ugraditi u naš brod.
Ako ono što rade bude odgovaralo našim zahtjevima, koncept dizajna bit će praktički zaokružen.
A onda počinje pravi posao. Detalji, Proračuni, Projektiranje, Testiranje, Ugradjivanje, Probna plovidba. I sve ono što jedan veliki inženjerski projekt čini uzbudljivim.
Posebno mi je zanimljivo što ću ponovno posjetiti Houston. Tamo nisam bio gotovo devet godina. Grad se sigurno promijenio, kao što se u međuvremenu promijenio i moj život.
Jer prije samo godinu dana sjedio sam s prijateljima u Glini, prisjećali smo se školskih dana i slavljenički zaključivali jednu veliku životnu etapu.
Mislio sam da je vrijeme za mirovinu, autobiografiju i mirnije dane. Umjesto toga, danas aktivno vodim projekt na drugom kontinentu. I upravo je u tome možda najveća ironija moje knjige „Vrijeme leti“. Mislio sam da sam je napisao zato što je moj život već ispričao ono najvažnije.
A onda me život podsjetio da nikada nije pametno napisati posljednju stranicu unaprijed.
Danas, sa sedamdeset i nešto godina, ponovno učim, putujem, upoznajem nove ljude i radim na tehnologiji koja bi jednoga dana mogla promijeniti način na koji brodovi plove američkim Velikim jezerima.
I nije mi promakla još jedna zanimljiva činjenica.
Prije desetak godina bilo bi gotovo nezamislivo da čovjek iz Hrvatske, koji živi u Europi, aktivno vodi ovakav tehnološki projekt na drugom kontinentu i da pritom svakih nekoliko tjedana sjedne u avion i ode u Ameriku na sastanak.
Danas je to sasvim normalno. Svijet je postao malen.
A vrijeme? Vrijeme i dalje leti. Samo što sada, izgleda, ponovno leti u mom smjeru.
